" "
Više

    " "

    Pješačeći ‘Putovima Oluje’ ispenjali smo gotovo čitav Mt. Everest

     

    Mate Protega već je 16 godina na čelu Hrvatskog planinarskog kluba Sveti Mihovil iz Šibenika, već četiri mandata članovi, njih trenutno oko 150, podržavaju su ga kao prvog čovjeka kluba. Za to vrijeme Protega je prošao pola svijeta, penjao se na Ande, Kilimandžaro, nekoliko puta na Mont Blanc, posvuda po Hrvatskoj i okolici, ali uvijek uz razmišljanje kako da klub gura dalje, kako svaku od tih akcija organizirati. Sad mu je već pomalo dosta, ne planinarenja, ali htio bi da sljedeće vrhove u karijeri osvoji bez organizacijskih obveza, da na penjanje ode ‘prazne glave’, kako se ono kaže. I nada se da će ga uskoro zamijeniti netko mlađi. Ohrabruje podatak da je prosjek godina 150 članova koji redovito plaćaju članarinu točno 32 godine, idealno doba za bavljenje planinarenjem, pa ne sumnjamo da će se naći i netko novi, mlađi, dati Mati Protegi da uživa bez pritiska, jer se penjanjem ne namjerava prestati baviti.

    NOVO LICE

    Nazire li se neko među novim licima koje bi vas moglo zamijeniti na čelu kluba?

    Ima tu jako sposobnih ljudi, izvrsnih planinara, ali i poslovnih ljudi spretnih u organizaciji. Samo, mnogi zaboravljaju da posao koji sad radim obavljam volonterski, nikad u ovih 16 godina za to nisam dobio plaću. Dapače, znali smo i vlastita sredstva trošiti za organizacije raznih uspona i izleta, da o mobitelima i ne govorim. Dakle, da bi netko postao šef kluba mora najprije za to imati dovoljno slobodnog vremena. A, za posao ne dobiva plaću, pa mora biti i zaposlen da si osigura plaću. Pa, ako uz to još ima i obitelj, odakle mu uopće vremena baviti se i organizacijom, koja zna biti jako opsežan posao. Ja imam sreću što me u svemu ovom podržavaju supruga i sin. Znali su grintati, ali grintao sam i ja, pa smo na kraju našli zajednički jezik, vidjeli su da mi je planinarenje velika strast. Treba se puno toga poklopiti da biste ovaj posao radili uspješno, ali valjda će se netko naći da me nakon 16 godina zamijeni.

    Kako ste zadovoljni uvjetima u kojima djeluje HPK sv. Mihovil, prostorijama i financijama?

    Financije bi uvijek mogle bolje, financiramo se najviše iz članarina, nešto dobijemo i od lokalne samouprave, od sponzora, snalazimo se.

    Zadovoljni smo i zgradom na Banju, upravo je idealna za nas. Planinari su poznati kao samotnjaci, vole biti na osami, a ta zgrada je upravo to, pomalo izolirana od grada, a u centru smo za par minuta. Tamo imamo dovoljno mjesta i za našu teorijsku i praktičnu nastavu. Svjesni smo da je to privremeno rješenje, kad tad će se netko naći i tu zgradu kupiti jer je na atraktivnoj lokaciji iznad plaže, ali zasad je dobro, pa dok traje ne bunimo se.

    Kad idete na razna putovanja, obično ste smješteni kod svojih prijatelja planinara iz drugih klubova. Zgrada na Banju nije adekvatna za prihvat gostiju. Gdje vi smještate kolege kad dođu u posjet?

    Obitelj Alat dala je klubu na 11 godina na raspolaganje jednu kuću u Dubravi, kod one ceste prema industrijskoj zoni Podi, nekih 700 metara daleko od prvih kuća. Tu nam je idealno, planinari, kako sam već rekao, vole tu izoliranost. Samo, i to je privremeno rješenje.

    DOM NA ORLOVAČI

    Što je s planinarskim domovima na brdima oko Šibenika, postoji samo onaj na Orlovači?

    Nažalost, taj planinarski dom je u potpunosti devastiran otkako su izgrađene vjetrenjače, pa se do samog vrha brda može doći automobilom. To mjesto je bilo zamišljeno kao mjesto odmorišta za izletnike, one koji su imali želje i volje penjati se 600 metara po tom kršu do vrha brda, a zatim se odmoriti u domu, gdje ima prostor za roštilj, voda, suđe, pa čak se moglo i prenoćiti tko je to htio. Uvijek je, dakako, vrijedilo pravilo da iza sebe očistiš da i drugi mogu u domu uživati. A sad, autima dolaze gore uglavnom za napiti se. Kad se napiju, onda sve i devastiraju, cijeli dom su uništili. Nekoliko puta smo mijenjali razbijene i iščupane prozore, donosili novo posuđe jer bi sve porazbijali i porazbacali uokolo. Naravno, nitko ništa za sobom ne očisti, ostane smeća koliko hoćeš.

    Bi li se moglo taj dom nekako osigurati, postaviti čuvara?

    To je dom na vrhu brda, za postaviti čuvara trebalo bi čovjeka adekvatno i platiti. A mi za to nemamo novaca. Pitanje je i koliko bi i to bilo efikasno, samo bi čovjeka uvalili u probleme, što bi mogao on sam protiv petero, šestoro pijanih ljudi? Tako, nažalost, dom na Orlovači polako, ali sigurno propada.

    Ajmo na veselije teme. Ove godine HPK sv. Mihovil već je organizirao dvije škole, a uskoro, u rujnu nas očekuje i treća.

    U trećem mjesecu ove godine organizirali smo speleološku školu za 18 polaznika. Bilo je puno više zainteresiranih, ali zbog uvjeta, kako bi pružili kvalitetnu edukaciju, nismo mogli primiti više. U svibnju smo organizirali planinarsku školu za 32 polaznika, trajala je šest tjedana, a svi koji su je završili dobili su diplomu planinara pripravnika. To je prvi stupanj, ako žele napredovati, moraju polagati i daljnje tečajeve. Te škole organiziramo već dugi niz godina, ni sam ne znam koliko je sve Šibenčana prošlo kroz njih, ali bilo ih je puno.

    U rujnu, po prvi puta, organizirat ćete školu slobodnog penjanja. Ima li već zainteresiranih?

    Ima puno, slobodno penjanje je sve popularniji sport, i tu ćemo imati problema za odabrati 10 ljudi koliko je idealno u našim uvjetima. Da ne bi bilo krivih pogleda, i komentara ‘ovog ste izabrali, a mene niste’, te sličnih zamjerki kojima su Šibenčani skloni, odredili smo jedan jedini kriterij. Prva desetorica koja uplati tečaj, njih ćemo i uzeti, jer nam se često dešavalo da se ljudi prijave, pa neposredno pred školu odustanu, a mi ostanemo i bez kandidata i bez novaca koji su nam prijeko potrebni.

    Gdje će se točno održati ta škola slobodnog penjanja?

    Pa, sve počinje teorijom i malo prakse u našoj zgradi iznad plaže Banj. Nakon nekoliko dana idemo i na prvo penjanje, što će se održati u kanalu sv. Ante, gdje smo postavili šest smjerova, nekoliko lakših i nekoliko težih, ali opet idealnih za penjače početnike. Nakon toga vodit ćemo ih i na Ključicu kod Drniša, gdje smo također postavili desetak smjerova. Kasnije, kako budu napredovali, ići ćemo i u Paklenicu i druga zahtjevnija mjesta.

    Kanal sv. Ante tek je kilometar od Šibenika, a ima tako atraktivne uvjete za slobodno penjanje. Jeste li primijetili da bi i to moglo postati jak šibenski turistički adut?

    Dolaze tamo već ljudi, ti usponi u kanalu jako su atraktivni, baš zato što se nalaze na samom moru i nisu previše visoki i komplicirani. Baš sam prije nekoliko dana sreo jednog mladog Riječanina, otišao je kod prijateljice na Zlarin, te je s broda vidio da postoje lijepe stijene u kanalu. Raspitao se, saznao da tamo postoje penjački smjerovi, i već se drugi dan penjao po kanalu. Rekao mi je da je mjesto idealno, malo se penješ, malo se kupaš u moru. Pretpostavljam da će tamo penjača biti sve više, ipak se radi o prekrasnoj lokaciji blizu grada, a i slobodno penjanje sve je popularnije.

    PUTOVIMA OLUJE

    Odlučili ste i na dostojan način obilježiti Dan domovinske zahvalnosti i vojne akcije Oluja?

    Točno, prešli smo cijelu Dinaru i još osam planinskih vrhova, svih odreda viših od 1.700 metara, po trasi kojom su vojnici Četvrte i Sedme gardijske brigade prodirale prema Kninu. Osim mene, iz HPK sv. Mihovil bili su i Zoran Kolumbo, Ankica Ercegović i Julija Dobrinić. Bio je s nama i još jedan Šibenčanin, koji nije član kluba, ali voli rekreativno penjati se po brdima. Radi se o Marijanu Petkoviću, bivšem ravnatelju Lučke uprave.

    Kažete da je riječ o rekreativcu. Koliko je uopće zahtjevna ta ruta Putovima Oluje?

    Izuzetno je zahtjevna fizički, morate biti u odličnoj kondiciji, čak smo se i pripremali, a Petković je išao s nama na pripremne uspone, tako da je sve izdržao bez problema. Riječ je o 150 kilometara dugoj stazi, kad se zbroji visina svih vrhova koje smo prošli i na svaki se i uspeli, dođemo do brojke od 7.900 metara uspona. Dakle, još malo i popeli bi se na Mont Everest. Bude tu i problema s žuljevima, ali smo ih već naučili rješavati sami na licu mjesta. Pomaže tu i ljubav prema domovini, tko je ima barem malo lakše mu je izdržati te napore. Ove godine imali smo i problema s vremenom, padala je kiša, grmjelo je. A, kada munja udari i bljesne negdje blizu vas visoko u planinama, po 15-ak sekundi vas zabljesne i ne vidite ništa. Zato je odmah u startu odustalo 12 ljudi.

    Kako to putovanje izgleda, ima li obilježenih točaka, nekakvih posveta ratnicima koji su prošli taj put?

    Zapravo nema, ali još uvijek se mogu naći ukopi za tenkove, koji su se uspjeli uspeti i na tako visoka mjesta, odakle su imali otvoren pogled prema Kninu i cijeloj okolici, pa su lagano kontrolirali situaciju. Imali smo i pravu osobu za vodiča, vojnika Četvrte gardijske Ivana Kleptona Zebića, koji je taj put i sam prešao 1995. godine. Što god nas je zanimalo, on bi nam rekao. On je svake godine na Putovima Oluje skupa s još jednim suborcem, te se zavjetovao da će dolaziti dok god bude mogao.

    S Dinare ste se u Knin spustili bez prevelike pompe?

    Planinari su samozatajni ljudi, mi volimo prirodu, a ne prevelike ceremonije. Tako da smo se u Knin spustili tek kasnije popodne, kad su sve te parade i govorancije završile. Popeli smo se na tvrđavu, gdje smo u svoje knjižice udarili zadnji pečat od njih devet koje smo trebali prikupiti. Nakon toga autobusom smo se vratili u polazišnu točku, u Voštane, gdje se održao kratak domjenak. Dakle, sve je bilo mirno i dostojanstveno kako i priliči tom danu.

    Jednim drugim putem, ne preko svih tih brda, ali isto tako teškim, na vrh Dinare vama u susret uputio se još jedan član vašeg kluba?

    Tako je, naš član Mijo Kozić odlučio je u svega dva dana s naše zgrade iznad plaže Banj doći pješke do Dinare, i skoro je u tome i uspio. Prvi dan došao je pješke do Knina, prešao 67 kilometara u 12 sati, ali je drugi dan imao toliko problema s žuljevima da se nije mogao popeti na Dinaru. Svejedno, i to je vrijedan poduhvat.

    - Advertisment -

    NAJNOVIJE

    Do nedjelje suho, barem djelomice sunčano i toplo

    Sljedećih dana vjetrovito, ali do Uskrsa većinom suho, uz dosta sunčanog vremena, na kopnu i osjetan porast temperature zraka, zatim opet promjenjivije. Do kraja...

    FOTO Na Veliki četvrtak u šibenskoj katedrali održana...

    Misu posvete ulja u katedrali svetog Jakova u Šibeniku, na Veliki četvrtak 28. ožujka u jutarnjim satima, predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić. Uz...

    Provedite dan u Azimutu! Popodne obavite ‘šoping’ na...

    U klubu Azimut program u petak, 29. ožujka počinje već u popodnevnim satima tradicionalnim buvljakom u 16.30 sati a potom kreće koncert riječkih Ministranata...

    Ne propustite posjetiti Prvić Luku i naučiti šivati...

    Kreativke s Prvića ovaj put osmislile su novi projekt, 'ŠUŠKA – šudari & škanjeli', podržan od Ministarstva regionalnog razvoja i EU fondova, koji ima...

    NAJNOVIJE

    Do nedjelje suho, barem djelomice sunčano i toplo

    Sljedećih dana vjetrovito, ali do Uskrsa većinom suho, uz dosta sunčanog vremena, na kopnu i osjetan porast temperature zraka, zatim opet promjenjivije. Do kraja...

    FOTO Na Veliki četvrtak u šibenskoj katedrali održana misa posvete ulja

    Misu posvete ulja u katedrali svetog Jakova u Šibeniku, na Veliki četvrtak 28. ožujka u jutarnjim satima, predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić. Uz...

    Provedite dan u Azimutu! Popodne obavite ‘šoping’ na buvljaku a navečer plešite uz Ministrante

    U klubu Azimut program u petak, 29. ožujka počinje već u popodnevnim satima tradicionalnim buvljakom u 16.30 sati a potom kreće koncert riječkih Ministranata...

    Ne propustite posjetiti Prvić Luku i naučiti šivati ‘šudar’ ili izraditi svoj ‘škanjel’

    Kreativke s Prvića ovaj put osmislile su novi projekt, 'ŠUŠKA – šudari & škanjeli', podržan od Ministarstva regionalnog razvoja i EU fondova, koji ima...