Kako se sezona bliži svome kraju, možemo preciznije govoriti o njoj i davati detaljnije analize. Koju biste ocjenu dali ovogodišnjoj sezoni?
Ovoj bih sezoni dao četvorku. Bilo je tu i uspona i padova u dolascima i noćenjima, ali dajem četvorku prvenstveno jer naši gosti koji dolaze u Šibenik, dolaze sve siromašniji. Ne siromašniji kao ljudi, nego kao gosti i potrošači. Sve je manje vanpansionske potrošnje. To je vidljivo iz godine u godinu i zato ovoj sezoni ne mogu dati ocjenu pet, iako bi po broju dolazaka i noćenja mogla imati čistu peticu, bez obzira na to što su možda na nivou županije po tom pitanju postotci u minusu za jedan ili dva promila. S obzirom na to što se, nakon recesije od koje smo mi malo i profitirali, ponovno otvorilo tržište Turske, Grčke, Španjolske i Italije, te se stanje u tim zemljama malo stabiliziralo, mislim da možemo biti zadovoljni što smo ostvarili ovaj broj noćenja i gostiju koje imamo dosad. Nadam se da ćemo tek sada iskočiti i da ćemo kroz rujan i listopad u Šibeniku ostvariti i bolje rezultate nego prošle godine. Evidentno je da ima sve više interesa za grad Šibenik u pogledu kulturno-povijesne baštine, odnosno u prvom redu katedrale koja je jedan poseban biser. Najveći dio dolazaka imamo zbog nje. Mi kroz deveti i deseti mjesec imamo minimalno 10-15 autobusa s gostima koji dolaze vidjeti katedralu i mislim da je to veliki uspjeh. Sad, koliko ćemo mi na tome poraditi da gosti koji dođu i ostave što više novca, to je naša stvar. Ponovio bih onu staru: ‘Kako smo posijali, tako ćemo i žeti’.
Mislim da pomalo svi poslije Velike Gospe dižemo ruke od turizma, kao da nam ga je puna kapa. Svi bi puno htjeli od turizma, a kada prođe Velika Gospa i malo zahladi, onda kažemo da je gotovo i svi malo odahnemo. Mislim da bi trebali zapravo više udahnuti, ne samo kroz deveti i deseti mjesec, nego 365 dana u godini razmišljati turistički. Ima ljudi koji putuju i obilaze ne samo kad je sunčano, nego kroz sva četiri godišnja doba jer različiti ljudi imaju različite interese. U posezoni su, smatram, gosti kvalitetniji. To su ljudi koji nemaju obaveza, koji imaju odraslu djecu ili su u mirovini pa mogu putovati, i bolji su potrošači. Pogledajmo samo nautičare: oni koji dolaze u jesen su kvalitetniji nego oni ljeti. U ljeto svatko od nas može iznajmiti brod, koji je često jeftiniji nego hotel, i ploviti. Sunce, malo ‘bave’ i on jedri. U jesen kada puše jugo, bura i kada su neverini češći, to mogu samo ljudi koji jedriti znaju, žele i vole, a najčešće su to i vlasnici tih brodova. Tada se radi o puno kvalitetnijem gostu, kojemu se i mi možemo bolje posvetiti jer je manje prometa, a mi imamo više vremena, pa je i gost zadovoljniji.
Kako ugostitelji prolaze u sezoni s obzirom na ekonomsku krizu i, kako ste spomenuli, sve manju platežnu moć gostiju koji nam stižu?
To je veliki problem, i ne samo kod ugostitelja, nego sveopći problem ovog društva, jednim dijelom i Europe, a onda naše države, pa i naše regije. Jednostavno, platežna moć je pala, a mi smo destinacija takva kakva jesmo i, nažalost, profilirani smo za niskobudžetne goste. Izuzev Hvara i Dubrovnika, drugim gostima koji dolaze smo mi preskupi. Njima je preskupo za kavu izdvojiti 10 kuna na rivi. Ali u Dubrovniku gost će tu kavu platiti 30 kuna, u Italiji ili Španjolskoj će platiti tri do četiri eura i na to su spremni. Mi smo se sami profilirali kao takvi, s malo ili ništa ulaganja. Nismo ponudili novi proizvod, a konkurentnost tržišta je skočila i to je cijena koju plaćamo. Trebat će nam puno vremena da izađemo iz toga. Jedina mogućnost oporavka ugostiteljstva je oporavak našeg gospodarstva i kupovna moć domaćih ljudi. Tada ima nade, ali oslanjajući se samo na goste u ovih par mjeseci, teško. Moram, doduše, naglasiti kako je velika stvar učinjena za ugostiteljstvo i turizam općenito smanjenjem stope PDV-a. Prošle je godine smanjena na 10 posto, sada je povećana na 13 posto, ali nas je to spasilo.
Koliko danas gosti prosječno potroše po obroku i kakva je brojka u usporedbi s prethodnim godinama?
Izrazit ću se omjerom – ako je ove godine prosjek bio 12 eura, onda možemo slobodno kazati da je prošle godine bio 15 eura, a ručkovi su i manje, između 40 i 50 kuna. Večere su nešto skuplje, ali ne previše.
Dolaze li nam u grad još uvijek jako bogati gosti, poput Rusa ili Talijana, koji su za kvalitetan obrok spremni izdvojiti i po 100 eura po glavi?
Dođu, ali ne u tolikoj mjeri da bi to nas zadovoljilo i da bismo mogli reći: ‘Evo, imamo dva stola Rusa i Talijana, time smo riješili problem i ne moramo misliti koliko će drugih gostiju doći.’ Nažalost, to nije tako. Malo je takvih koji su spremi dosta novca izdvojiti. Nije da ih nemamo zbog ponude i da ih ne bismo mogli zadovoljiti, nego ih jednostavno nema. Ne miješaju se kruške i jabuke, to je rijetkost i toga moramo biti svjesni. Uzmimo primjer iz naše blizine. Rijetko koji poznati svjetski čovjek, kada dođe u naš akvatorij s velikom jahtom, pristane u Šibenik pa da se ijedan ugostitelj može pohvaliti da je blagovao kod njega. Bio je prošle godine Bernie Ecclestone, a navratio je i ove godine, ali čovjek je svratio na tržnicu i sve se svede na to. Još uvijek nismo turistička meka u toj mjeri, ali mislim da će se to ubrzo promijeniti. Jedan ozbiljan investitor, poput Dogus grupe u Mandalini, ako dođe i u središtu grada i napravi jedan ozbiljan hotel, te kada se gospodarstvo oporavi, vrlo brzo će se Šibenik ucrtati na ozbiljnu turističku kartu, gdje dosad nije bio. Treba nam strpljenja i mladih generacija koje trebaju stasati i uzeti stvari u svoje ruke.
ŠPANJOLCI GASTRO ZNANCI, RUSIMA SAMO DA JE SKUPO
Nedavno su se mediji raspisali o slučaju britanske blogerice koja se žalila na gastro ponudu u Zadru. Uspijeva li Šibenik zadovoljiti svojom ponudom i što na stolu u restoranu žele vidjeti gosti?
Reći ću vam sad jednu šalu, ali to je stvarno tako. Prvo što gosti žele vidjeti je meni-karta, da provjere cijene, a tek onda ponudu jela. Situacija da se netko ponekad i požali događa se u svakom poslu. Nemoguće je na desetke tisuća različitih ljudi s različitim mentalitetima i preferencijama zadovoljiti. Jedna lasta ne čini proljeće, kako u pozitivnom, tako i u negativnom smislu. Nije lijepo da netko ode nezadovoljan i mi kao ugostitelji ne možemo nikad biti sretni s tim, ali uvijek se takvo što može popraviti uslužnošću. Oni koji putuju znaju i da smo ljubazni i da smo uslužni, općenito govoreći. Uvijek ima incidenata, poput onog što se dogodilo u Poreču, ali to nije karta naše uslužne osobnosti i našeg mentaliteta. Mi smo dosta uslužni i svjesni smo da za malo moramo dati puno – i osmjeha, i kvalitete i količine. Toga smo svjesni i trudimo se maksimalno. Meni je žao što je gospođica iz Engleske otišla kući nezadovoljna, ali da se požalila sigurno bi se ugostitelji potrudili udovoljiti joj.
S gastronomske strane gledano, prema vašem iskustvu, ima li jela koje gosti preferiraju i češće biraju?
Gosti češće biraju riblje menije i morske plodove. Ovisi i o gostu. Nijemci su poznati po tome što preferiraju meso, Talijani više vole ribu. Po mom osobnom iskustvu od ove godine, i Španjolci su najviše konzumirali ribu, školjke i sve iz mora. Naime, nama se otvorilo španjolsko tržište koje nije zanemarivo. Ne radi se o velikim postotcima, ali ih imamo i odmah ih se može prepoznati. To su gurmani poput nas koji vole pojesti, popiti i koliko imaju, toliko i troše, a ponekad i više od toga, samo da zadovolje svoje želje. Rusi ne poznaju gastronomiju, njima je što skuplje, to bolje. Cijena je njihovo mjerilo kvalitete i oni probaju sve. Općenito govoreći, gosti uglavnom naručuju po porcijama, riba se rijetko kupuje na kile, a više je šminke i dekoracije. Na to gledaju.
Koja je najzahvalnija nacija? Ili, da preformuliram pitanje, tko najviše plaća?
Najviše plaćaju naši gosti kada imaju novca, odnosno kada se odluče na izlazak. Oni točno znaju što hoće. Rus često ne zna, on zna platiti i to je to, ali pomiješat će za večerom i školjke i ćevape i biftek i škampe. Oni uzimaju svašta i sve žele probati. Španjolci i Talijani su sličniji nama i znaju što žele, a što ne žele, dok Skandinavci, recimo, vole popiti butelju kvalitetnog vina uz jelo.
Zašto nas posjećuju gosti mahom niže platežne moći? Što činimo krivo i što bismo morali činiti da takvo stanje promijenimo?
Mislim da je to malo dublji problem koji ne postoji od jučer. Mi smo destinacija koja je došla s Balkana, iz socijalizma i koja je radila na masovnom turizmu. Bili smo dosta jeftini u odnosu na druge, pogotovo u vrijeme velikih inflacija. Zatim je došao rat i sve se to odrazilo na turizam. Dok smo mi stvarali državu, turizam je bio ostavljen sa strane. Konkretno, u našoj se županiji nije živjelo od turizma, nego od industrije. Dok su svi drugi išli naprijed, poput Dubrovnika, Hvara, Istre, pa i Zadra i Splita, mi smo stajali u mjestu. Danas stajati u mjestu znači ići unatrag. Nama se dogodilo da nemamo novog proizvoda, nego se krpamo sa starima. Pogledajmo u samom gradu: fali nam adekvatnog smještaja. Lijepo je što su se ljudi sami organizirali i koriste tu prigodu pa je svaka sobica pretvorena u apartman koji se daje u najam, ali da bolje živimo i da nam ide industrija, ne bismo se time bavili. Solaris je sam po sebi svijet za sebe, a drugi hoteli u okruženju se prodaju u predsezoni i posezoni od 15 do 19 eura polupansion. Logično je, stoga, da dobivamo takve goste. Kada se polupansion, dakle doručak i večera sa spavanjem, prodaju po 15 ili 20 eura, što možemo dobiti, a što očekivati? Mislim da brzi oporavak u turizmu možemo očekivati, ako ga uopće možemo nazvati brzim, jedino ako postojeću ponudu objedinimo i kao takvi, zajedno izađemo na tržište, da napravimo jedan proizvod grada i županije. Ako idemo svaki za sebe i razjedinjeni, naš proizvod ne odskače, nego je tek jedan u moru sličnih. Želim naglasiti da ono što pripada Šibeniku, od parkova prirode do hotelskih kapaciteta, danas u sezoni broji desetke tisuća gostiju, a da zanemarivo mali broj dođe i posjeti grad. Mislim da tu moramo djelovati zajednički. Recimo, čovjek danas ne može doći s jahtom u Skradin i posjetiti slapove Krke bez da prođe kroz Šibenik, a on je većini i dalje nepoznanica. To je naš veliki problem, ali i velika šansa za budućnost. Ne treba posebnog truda ulagati da bi se današnja situacija okrenula i u tome vidim šansu Šibenika.
Možete li nam komentirati slučaj Azimut? Mislite li da je ovlasti prekoračio nezadovoljni dio zajednice ili ugostitelji?
Ne bih to komentirao, mislim da je ovo pitanje adekvatnije za gradonačelnika.
