Otkako sam zadnji put pisala putopis za Šibenski tjednik prošlo je više od četiri godine. Za priču koja slijedi nije bio dovoljno velik zadani prostor kolumne, stoga – uživajte. Započet ću rečenicom kojom bih možda morala završiti tekst, ali ponovit ću to više puta. Mi smo jedan narod pun predrasuda koji s poniženjem gleda na sve i na svih, zapravo ništa ne znamo, a mislimo da sve znamo i da smo najpametniji… Ovako je sve počelo. Aviokompanija koja mi je omogućila siguran i udoban let je Turkish airlines. Ostale europske kompanije kojima sam letjela mogu se posramiti naspram njih, na čelu s Croatia airlinesom, i to po svemu, od same ponude u avionu do ljubaznosti zaposlenih stjuardesa. Kad je nastupila kriza u svijetu ista se mogla osjetiti i u ponudi zračnog prometa. Ali, Turci ‘nemaju krizu’!
DOBAR SUPUTNIK
Svi znamo osnovno pravilo svakog putovanja. Putuj s osobom s kojom imaš isti cilj putovanja! Tako je i bilo. Dolaskom na istanbulski aerodrom, moglo se naslutiti što će se sljedećih dana događati. Svi ste čuli koliko su muškarci bijele rase popularni na Tajlandu. Tajlanđanke se doslovno otimaju za njih. E, drage moje plavuše, tako vam je u Istanbulu s plavim ženama. Moja prijateljica je ‘medena’, ali i dalje svijetla u usporedbi s njihovim ženama, pa sam je jedva vratila kući. Prvi kontakt s njihovim službenicima za vize na istanbulskom aerodromu ostavio me iznenađenom. Hrabri Turčin iznudio je na brzinu moj telefonski broj. Iz hrabrosti je dobio peticu, ali s obzirom koju funkciju obnaša, nije niti čudo! Čovjek radi za državu, nisam se premišljala niti jednog trenutka oko davanja broja. Možda neki novi frend, na drugom kontinentu, pomislih! I bio je, samo ne on…
Istanbul je grad koji se proteže na dva kontinenta. Oko 15 milijuna ljudi živi u tom jedinstvenom gradu. Otprilike oko četiri hrvatske države čine Istanbul. Turska je donedavno bila sekularna država, a europski način življenja najviše se može osjetiti u Istanbulu.
‘Ninđe’, kako smo ih prozvale (zamotane žene u crnu tkaninu od glave do pete, samo im oči vire – Turtlesi), nisu Turkinje. Turkinje pokazuju svoje lice i one su jako lijepe žene. A, Turci još ljepši! Europski dio kontinenta koji zahvaća Istanbul je predviđen za biznis i tu se odvija sva trgovina, dok u azijskom dijelu Istanbula živi bogatiji sloj društva. Prekrasne vile uz Bospor na azijskoj strani kontinenta, najskuplje su procijenjene parcele na cijelom svijetu. Dio dva kontinenta koje razdvaja ili u njihovom slučaju spaja Bospor turistički je maksimalno iskorišten. Iz Azije u Europu, vlakom ispod Bospora, stignete za deset minuta. Lako je živjeti u Aziji, a raditi u Europi. Kod njih se stalno nešto gradi, na sve strane može se primjetiti kako ‘niču’ novi objekti, zgrade… Turska je država koja nije osjetila ekonomsku krizu, koja je veliku većinu zemalja osakatila, a mi predvodimo kolonu ‘osakaćenih’. Najveći prihod Turska ubire od turizma, drugi po prihodima je tekstil. Turci godišnje proizvode toliko hrane da zadovoljavaju potrebe države, a višak izvoze. Tamo nema gladi! Svi rade! Tamo nitko ne prosi. Nitko ne kopa po kontejnerima. Svi nešto prodaju. A nema ni fiskalnih kasa!
Prvi kontakt s Istanbulom odvijao se u popodnevnim satima, netom nakon dolaska. Glavnom ulicom koja spaja dva trga prolazi otvoreni tramvaj s dva vagona, a samo jedan prima putnike, dok u drugom uživo ‘praši’ bend. Pet izuzetnih muzičara u otvorenom vagonu cijelu večer zabavljaju glavnu ulicu koja je maksimalno iskorištena, s restorančićima i svakakvim ‘čudima’ u ponudi. Npr. gumeni saldoled! Fenomenalno! Odličan i vrlo dostupan turistički prijedlog. Predrasude o njihovoj higijeni već sam ‘bacila sa strane’ u prvom ugostiteljskom objektu, a ‘to’ se kasnije pokazalo normalnom dodatnom opremom u njihovim toaletima. Religiozni dio stanovništva pet puta dnevno moli, a to znači da pet puta dnevno peru noge, ruke, lice, prije ulaska u džamiju. Koliko su Turci iznad svih ostalih trgovaca na svijetu, dokazat će sljedeća situacija koja mi se dogodila. S obzirom da su oni proizvođači svega, logično je da mogu diktirati cijenu na tržištu. Grand Bazzar je jedna od poznatijih turističko prodajnih meka, pogotovo za žene. Teško je prostor opisati. Sve je prepuno zlata, dijamanata, sve šljašti i od svega što se događa oko tebe ‘hvata’ te euforija. Svi bi ti sve dali, poveli te vani, na večeru, što god! Svi nude čaj, vodu, hranu, cigarete koje ne bi smijeli konzumirati, ali samo za vas, zatvore se vrata trgovine, a kad ono: ‘Slobodno zapalite! Sjednite!’ Mogle smo tako prosjediti bar tjedan dana! Slatki Turčin… Tko bi mu odolio i ne kupio ništa. Malo smo se iscjenkali, ali svejedno nisam imala dovoljno gotovine sa sobom, kreditne kartice ostavila sam u sobi, a njima je sutra bio neradni dan… Eto problema, pomislih. Kad ste u Turskoj i voljni ste nešto platiti, NEMA problema! U nedjelju ujutro gospodin u odijelu bio je u lobbyu mog hotela s pos aparatom. Čekao me strpljivo pola sata dok sam se ‘dokotrljala’! Tako se posluje! Riješili smo sve za dvije minute.
ULIČNE RADOSTI
Međutim, siromašniji ljudi koji nemaju prilike kupovati u dućanima, kupuju na ulici. Sve se može kupiti na ulici. U jedan u noći šečući ulicom možete kupiti cijeđenu naranču ili cijeđeni šipak (nar) za 5-6 kuna ili pojesti očišćenu lubenicu serviranu na tanjuriću s plastičnom vilicom. Ne mogu zamisliti da bi bilo tko od naših ljudi stajao na rivi ili u kalelargi i cijedio naranče turistima. S tim da je cijena iste usluge i proizvoda u Šibeniku najmanje pet puta veća. Doduše, ne bi to nitko niti dozvolio. Nekome bi smjetalo, garant! Kakvi jedni, takvi i drugi!
Istanbul me također oduševio jer sam se sa svojim primanjima osjećala vrlo pristojno. Turci su poznati domaćini, pa su tako i nama omogućili da Istanbul dugo pamtimo. Večera je bila zakazana u devet sati uz Bospor na europskoj strani kontinenta. Uvijek sam tvrdila da treba poznavati ekipu iz grada koji posjećuješ, tako upoznaš grad iznutra. Šest restorana i dva kluba spojeni su u jednu cjelinu. Sve vrste ‘kuhinja’ možete isprobati na jednom mjestu. Jedinstveni pogled iz restorana pod nebom, ‘pucao’ je na osvijetljeni Bospor i na dio azijskog kontinenta. U jednom trenutku ostala sam bez pogleda. Crne zavjese duge desetak metara, zaklonile su ga. Što je sad to? Navodno smo bile okružene nekakvim bitnim facama, a noću paparazzi ‘napadaju’ s mora, baš kad se ekipa počinje zabavljati. Ali te noći bilo je vjenčanje njihovih ‘bitnih’. Mi takvih nemamo. Nemojte svjetske paparazze uspoređivati s hrvatskim, jer to zanimanje također kod nas ne postoji. I kad pokušaju tako nešto izvesti, tada je to dogovoreno. No, vratimo se mi na istinske zvijezde koje su se te noći zabavljale. Svi koji su večerali povukli su se na donju terasu kluba koja je namijenjena za ples. Turci su veliki gentlmeni, nevjerojatno ljubazni, dostupni, još uvijek ne znam jel’ to sve moguće?
Šibenik je imao sreće ili mi smo imali sreće, pa smo se svidjeli jednima od boljestojećih Turaka iz Istanbula. Dogus grupa veliki je prijatelj ovog grada. Njihovim dolaskom u Šibenik, doveden je dašak nečeg novog, modernog, svjetskog, čemu sam osobno zahvalna. Ferit Sahenk vlasnik je Dogus grupe, koja je vlasnik marine za mega jahte u Mandalini. Trenutno grade vrlo luksuzan hotel, također u Mandalini, a i veliki su ljubitelji košarke s Baldekina. Dogus Grupa je glavni sponzor GKK Šibenik. Izvrsna suradnja postignuta je također između Turaka i šibenskog Veleučilišta. Našim studentima pružena je prilika otići u Tursku, te praksu steći u hotelima s pet zvjezdica, kojih su oni, također, vlasnici. Sve je fenomenalno osmišljeno! Oni znaju što rade. Sam Bog ih je poslao k nama.
Dolazim do cjelokupnog zaključka za ovo ljeto. Živjeti u Hrvatskoj znači doslovno životariti i preživljavati. Hrvatska je najskuplja zemlja za svoj narod. Nisam od onih kojima gušt stvara iživljavanje na sirotinji. Biti bogat u siromašnom društvu kod mene stvara jezu. Loše bih se osjećala u Africi na Tajlandu i svim tim siromašnim zemljama. U tome i jest poanta. Bila sam na najboljim mjestima, pila najskuplje šampanjce, nakupovala se svega, a kad sam podvukla crtu, došla sam do računice da su me četiri dana u Istanbulu, s hotelom i avionom, koštala kao jedna noć na bazi noćenja s doručkom u hotelu 4 zvjezdice u Dubrovniku. Nažalost, naši će ljudi sve manje moći ići na ljetovanje. Bolje je raditi i ‘buksati’ novac, pa svako malo uživati negdje u njemu. Negdje gdje ga se cijeni, negdje gdje se tebe cijeni, jer TI znaš koliko si ga teško zaradio! I zato je Istanbul divan grad, jer tamo ima mjesta za ljudsko dostojanstvo.
