Pitanje posvojenja djeteta prilično je bolno za sve aktere u priči. Potencijalni posvojitelji na ovakav se korak odlučuju najčešće zbog nemogućnosti imanja vlastitog djeteta, što je traumatično samo po sebi, a onda se susreću s labirintom birokracije kroz koji moraju proći, što ih košta živaca i vremena. Ne radi se o ‘plemenitom činu’ kako se u medijima to najčešće konstruira, već jednostavno o drukčijem načinu zasnivanja obitelji. Da je tome tako u prilog govori i činjenica kako se djeca sa zdravstvenim i razvojnim poteškoćama jako teško posvajaju – prirodna je želja svakog roditelja, pa i posvojitelja, da mu dijete bude zdravo i sretno.
S druge strane medalje su djeca smještena u domovima koja odrastaju bez odgovarajuće roditeljske skrbi, pažnje i ljubavi, dok je njihovim biološkim roditeljima dovoljno da ih kontaktiraju jednom u tri mjeseca kako ne bi izgubili roditeljsko pravo. Možemo li u tom slučaju uopće govoriti o roditeljskoj skrbi, a kamoli adekvatnoj? Čak i u slučajevima u kojima djelatnici CZSS-a utvrde da se radi o nemarnim biološkim roditeljima, postupak za lišavanje roditeljske skrbi na sudovima traje predugo, zbog čega u konačnici najviše pate djeca. Umjesto vremena provedenog u obitelji koja bi ih htjela i voljela, zbog sporosti sustava prisiljena su na odrastanje u domovima.
POTRAŽNJA ZA MLAĐOM DJECOM
Strože su kontrole i lakše oduzimanje roditeljskih prava biološkim roditeljima predviđene novim Obiteljskim zakonom, no još ostaje za vidjeti kako će sve funkcionirati u praksi i hoće li napokon prava djece biti zaštićenija od prava roditelja koji se za njih ne skrbe. Da je sustav nužno korjenito mijenjati slažu se i socijalni radnici upoznati s problematikom i cjelokupna javnost.
Problem je i činjenica što većina potencijalnih posvojitelja želi usvojiti mlađe dijete, što znači da bez šanse za normalnu obitelj ostaju mnoga djeca starija od pet godina. Teže se usvajaju i djeca iz mnogobrojnih obitelji, kada se uglavnom ne želi odvojiti braću i sestre, jer se posvojitelji jako teško odlučuju na posvajanje tri ili četiri djeteta odjednom. To su nam potvrdili i iz šibenskog Centra za socijalnu skrb.
– U praksi ovog Centra evidentira se nemogućnost posvojenja djece starije kronološke dobi i djece sa zdravstvenim teškoćama i teškoćama u razvoju jer su namjere i želje potencijalnih posvojitelja vezane uz posvojenje što mlađe, zdrave djece, bez razvojnih poteškoća – objašnjava Mirjana Štampalija iz šibenskog CZSS.
Što se Šibensko-kninske županije tiče, u razdoblju od 2010. do 2013. godine ukupno je bilo šest posvojenja, dok su u tekućoj godini ostvarena ukupno dva posvojenja. Koliko prosječno traje postupak posvajanja, od mjerodavnih institucija nismo uspjeli saznati.
DUG I KOMPLICIRAN POSTUPAK
– Svaki je postupak posvojenja poseban za sebe te Ministarstvo socijalne politike i mladih ne posjeduje podatak o prosječnoj dužini trajanja posvojenja. Smisao posvojenja jest pronaći djetetu roditelje, a ne roditeljima dijete. Zakon ne propisuje točan određeni rok, već je cilj da se djetetu nađe najprikladniji posvojitelj – rekli su nam iz Ministarstva.
Centar za socijalnu skrb u Šibeniku trenutno u evidenciji ima 17 potencijalnih posvojitelja s namjerom i željom za posvojenjem, od čega je četvero već posvojilo jedno dijete i sada žele posvojiti drugo. Svi potencijalni posvojitelji pozitivno su mišljenje Centra dobili u posljednje četiri godine, osim jednog para koji je pozitivno mišljenje dobio tijekom 2009. godine. Iako je procedura procjene opsežna, u razdoblju od 2009. godine naovamo zabilježena su samo dva slučaja u kojima potencijalni posvojitelji nisu dobili pozitivno mišljenje o podobnosti za posvojenje djeteta.
CZSS izrađuje mišljenje o podobnosti za posvojenje nakon psihološke procjene kroz testove i razgovor sa psihologom, razgovora sa socijalnim radnikom koji uzima socijalnu anamnezu obitelji i posjećuje njihov dom kako bi se procijenili uvjeti, prikupljanja potrebne dokumentacije i završnog razgovora. Nakon što Centar izradi mišljenje, posvojitelji se mogu obratiti bilo kojem Centru za socijalnu skrb u RH s prijedlogom, odnosno molbom za posvojenje. Budući da se postupak za zasnivanje posvojenja vodi na području prebivališta i boravišta djeteta, to u praksi uglavnom znači da potencijalni posvojitelji moraju kucati na vrata Centara diljem Hrvatske u potrazi za novim članom svoje obitelji.
Za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi postupak se pokreće po službenoj dužnosti kada su ispunjene zakonske pretpostavke za posvojenje i kada je procijenjeno da je to u najboljem interesu i dobrobiti djeteta.
– Prilikom odabira posvojitelja u obzir se uzimaju potrebe djeteta, dob, zdravstveno stanje i podrijetlo djeteta, njegove prijašnje obiteljske prilike, psihofizički razvoj, kao i osobine, motivi, očekivanja, mogućnosti i socijalne prilike potencijalnih posvojitelja. Oni se za pojedino dijete mogu na osnovu istog odabrati iz naše evidencije, a kada to nije moguće, o potrebi posvojenja djeteta obavještavaju se drugi centri za socijalnu skrb kako bi predložili posvojitelje iz svoje evidencije. U praksi se to događa u slučajevima posvojenja djece starije dobi i djece sa zdravstvenim i teškoćama u razvoju – objašnjava Štampalija.
PRIČA IZ PRVE RUKE
Jedna od potencijalnih posvojiteljica, nažalost, s pričom bez sretnog završetka, je i gospođa Neda Šarić koja se prije nekoliko godina sa suprugom odlučila na taj korak. Kaže kako se ne sjeća prije koliko je to točno godina bilo, ali i danas se živo sjeća razočarenja u sustav, ali i ljude koji u njemu rade.
– Očekivala sam puno od ministrice Opačić, budući da sam znala da je upoznata s problematikom, ali ne vidim nikakav pomak. Mi posvojitelji smo u tom procesu prepušteni sami sebi. Znala sam da je mukotrpno i dugotrajno, ali nisam očekivala sve ono što smo prošli. Recimo, morali smo ispuniti opsežan psihotest kako bi psiholozi utvrdili da smo pogodni roditelji za dijete. Deset smo mjeseci čekali samo rezultate tog psihotesta, a i za to sam se morala raspitivati putem privatnih kontakata – objašnjava gospođa Šarić. Dodaje kako je smiješno što psihotest ne smije biti stariji od šest mjeseci, a ona je rezultate čekala duže od toga. Napokon su, godinu dana kasnije dobili rezultate i pozitivno pismeno rješenje da mogu krenuti u postupak posvojenja.
– Nitko nas nije kontaktirao, niti da nam objasni kamo da krenemo od te točke ili dade kakav savjet, pa smo krenuli sami. Slali smo zamolbe po Centrima diljem Hrvatske. Neki se nikad nisu javili, neki su nam odgovorili kako trenutno nemaju djece za usvajanje. Uvijek smo slušali istu priču. Počela sam polako gubiti volju i postalo mi je jasno da se bez podmićivanja nikada ništa neće pomaknuti s mrtve točke, a to nisam htjela – objašnjava.
Ogorčena je i na sustav koji potencijalne posvojitelje provlači kroz mukotrpnu proceduru, dok je biološkim roditeljima dovoljno da se jave jednom u tri mjeseca i to se smatra dovoljnom brigom. Načela je i zanimljivu temu o roditeljima koji ostavljaju djecu u domu isključivo zbog teške financijske situacije, ali ih svakodnevno posjećuju i trude se da se što prije ujedine.
– Divim se tim ljudima i ljuta sam što država takvima ne pomogne. Dijete ostavljeno u domu košta državu nekoliko tisuća kuna. Zašto se taj novac ne bi preusmjerio takvim obiteljima kako se one ne bi morale rastavljati, a onim nemarnim roditeljima brže ne oduzima roditeljska prava i tako toj djeci da šansu za normalno djetinjstvo? – pita Šarić i zaključuje kako su i nezbrinuta djeca i posvojitelji u današnjem poretku stvari zadnja rupa na svirali.
Uistinu, godinama je prema stanju na terenu jasno da su zakoni prepuni rupa, manjkavi i da u konačnici idu na štetu onih koji su za cijelu situaciju najmanje krivi – djece. Vrijeme je da netko počne misliti i na njih.
