Prošlo je ljeto, doduše, kalendarski još nije prošlo, a sudeći po vremenu, nije ga niti bilo, osim što su temperature bile visoke. Uglavnom, smatrat ćemo da je završila špica turističke sezone, pa je vrijeme za osvrt. Poznato je da je turistička sezona ove godine podbacila u Hrvatskoj, izuzev Dubrovačko-neretvanske i Splitsko dalmatinske županije. Povećanje u odnosu na isti period lani i u spomenutim županijama bilježi se s minimalnim postocima. Izneseni su u medije i statistički podaci našeg grada i okolice. Prvi komentari vezani za rezultate u kolovozu su vrlo hvalisavi. Pitam se zašto. Spominje se nekih 6 ili 8 posto porasta fizičkog broja noćenja. Svi vi koji niste turistički djelatnici, koji ne znate baratati terminologijom turističke branše, ipak niste slijepi niti neuki, da ne možete sami zaključiti da je sezona bila, nikad gora!
NAJLAKŠE JE DIJELITI TUĐE
Vjerojatno vam nije jasno otkud nekom obraz da se hvali ikakvim mizernim povećanjima porasta broja noćenja i takve ‘jadne’ brojke plasira u javnost kao nekakvu pobjedu! Naime, grad Šibenik i uska okolica bilježe rast u kolovozu u privatnom sektoru te u kamp sektoru. Zaista bi mi bilo neugodno, zbog svih ljudi koji ipak razumiju alarmantno stanje turizma u cijeloj zemlji, pa tako i u Šibeniku, da iznosim takve neutemeljene i provocirajuće izjave u medijima. Vratit ću se na brojke, ali da ne zaboravim priču oko majica koje su se nedavno dijelile ispred katedrale sv. Jakova. Na t-shirt majicama je pisalo ‘Grad koji je dobio prvi na svijetu javnu rasvjetu’. Slažem se, da se navedeni slogan mora brendirati na turističkom tržištu. Ideja je odlična! Ali, svrha ili cilj svakog, pa i najmanjeg projekta, je zarada! Majice su se dijelile turistima? Zašto? Blago nam se kad smo bogati, pa se možemo bahatiti! Tko je kupio majice? Netko ih je i tiskarski obradio? Opet smo to mi platili! Zašto se nisu mogle prodavati strancima, pa godišnju zaradu od majica ili sličnih projekata uložiti u nešto, negdje? Najlakše je dijeliti tuđe. A, da znate koliko ih je teško zaraditi? Zašto nitko nikad ne dijeli ništa, što je osobno kupio iz vlastitog ‘džepa’? Tuđe je slađe, onda se dijeli ‘šakom i kapom’! No, vratimo se… Usprkos ‘hvalevrijednim’ brojkama koje su ostvarili istaknuti turistički sektori, a hvalisanje dolazi od vrha turističke zajednice, o toj temi, razgovarala sam s vlasnicima pojedinih kampova koji se ne bi složili s porastom u prihodima u odnosu na isto razdoblje lani. Dapače, bilježe pad! Ovaj put se tablice ne poklapaju! Ostvarili smo manji prihod, a bilježimo porast fizičkog broja noćenja. Znate li što to znači u prijevodu? Da smo se srozali do dna. Snizili smo cijene smještaja i tako povećali broj zabilježenih noćenja, a zaradili smo manje nego lani! A opet smo preskupi za npr. Hrvate iz unutrašnjosti. Svima nama se plasiraju smiješne informacije, tipa porast turizma na otocima kao što su Kaprije, Žirje… Ajmo utvrditi gradivo te prokomentirati dvije vrste turista s kojima se pojedinci na vrhu turističkih pozicija diče. Kamp gosti, kao što je poznato i uobičajeno za takvu vrstu gostiju, nose sa sobom iz svojih domova ‘od igle do lokomotive’. Istina je da se vrsta kamp gostiju, otkako smo u EU promijenila, ali uglavnom svi sve nose sa sobom. Oni apsolutno ništa ne troše. I od njih društvo nema ništa, osim ostavljenog smeća. Jedini prihod ide iznajmljivaču kampa, odnosno vlasniku ili koncesionaru ledine koja je priključena na struju i vodu. Kamperi mogu birati, pa neki izaberu verziju bez priključaka. Valjda od kuće nose vodu i struju! Gledajući s pozicije vlasnika kampa, kamp turizam je idealan, jer traži minimalna ulaganja, a na količinu ‘kućica’, može se odlično profitirati. Vlasnik snosi posljedice i zasluge oko popunjenosti kampa i na kraju, financijskog rezultata! Međutim, ta vrsta turizma ostvaruje zanemariv turistički prihod uspoređujući s prihodima hotelskih gostiju, odnosno individualnih gostiju u bogatom i posloženom društvu.
ČUVANJE FOTELJA
Drugi i jedini koji ubire osim vlasnika kampa, jest turistička zajednica na području gdje je smješten kamp. Što se tiče državnih ‘namještenika’, vjerojatno bi im više odgovarao ‘šatorski’ turizam, jer na livadu može stati puno šatora i sličnih stambenih ‘naprava’ (još kad se zbiju…), a unutra se može nagurati puno ljudi. A, to i jest najbitnije, jer se podaci bilježe po formuli: 7 kuna svaki dan, pomnoženo s brojem ljudi i brojem dana. Što više ljudi to više brojeva, ali ne i novčanih jedinica! Puno sam puta o tome pisala… Drugi navedeni sektor turizma koji po službenim izvještajima bilježi rast jest, privatni smještaj. Svašta! Ako sam dobro shvatila i ove se godine Šibenik pokazao kao tranzicijski grad. Što je i logično. Raspršeni hoteli, novi oblik iznajmljivačke sheme smještaja, vrlo je zanimljivadimenzija turizma koja također mora postojati u jednom gradu, ali to nije oslonac i baza od čega će svima nama biti bolje! Nama trebaju luksuzni hoteli u gradu da bi mogli početi pričati o ozbiljnom turizmu i trenutnu vrstu gostiju zadržati, ali se nadograđivati boljim tržištima. Svi su dobrodošli, ali postoje parametri po kojima možemo zaključiti idemo li u dobrom smjeru ili ne, i zna li itko koja tržišta mi trebamo? Slažem se da država ima veliku ulogu u promicanju turizma i da malim turističkim zajednicama ne preostaje puno prostora za manevriranje. Jer je sve krivo posloženo, od samog vrha turističkog sektora u Hrvatskoj. Pad profita od grane turizma je očigledan! Nisam sigurna da mi uopće imamo kadar na nivou države za pokrenuti stvari unaprijed, pa onda barem nemojte iznositi u medijima navodna povećanja ‘ičega’ koja služe isključivo vlastitoj promociji te očuvanju trenutne pozicije ili u narodu rečeno ‘fotelje’!
