“Ekstremne oborine u zadnjih šest mjeseci, kao i rekordno topla zima 2014. godine posljedica je sve češćih tzv. blokirajućih sinoptičkih situacija u atmosferi. Blokirajuća situacija znači da se određeni uzorak ekstremnih odstupanja od prosjeka odvija u bitno duljem razdoblju nego prije. Blokirajuća situacija je učestalija zbog pojačanog meridionalnog prijenosa energije, a prijenos je pojačan zbog zagrijavanja atmosfere. To znači da su ovi ekstremi direktna posljedica klimatskih promjena”, pojasnio je dr. Ivica Vilibić, znanstveni savjetnik Instituta za oceanografiju i ribarstvo u Splitu.
“Zanimljivo je da se pojedini ekstremi obično javljaju u ograničenom području, tako su ove poplave ograničene na područje radijusa od oko tisuću ili malo više kilometara, dok je u drugim dijelovima Europe i svijeta sasvim druga situacija. Primjerice, kod nas je zima 2014. bila izuzetno topla dok je u središnjem i istočnom SAD-u bila izuzetno hladna. Zima 2012. godine bila je poznata po rekordnom snijegu u Dalmaciji dok je istovremeno bila jedna od najtoplijih u SAD-u itd. Pojačavanje blokirajućih situacija u atmosferi i pripadajućih ekstrema direktna su posljedica klimatskih promjena”, dodao je Vilibić.
Krivac je globalno zagrijavanje
Slično tvrdi i prof. Mirko Orlić s Geofizičkog odsjeka Prirodoslovno-matematičkog fakulteta (PMF) u Zagrebu. –
Za goleme razine kiša koje su pale kod nas proteklih mjeseci možemo okriviti globalno zagrijavanje. Naime, iako je zatopljenje na Zemlji globalnog karaktera, ono nije jednoliko na svim dijelovima planeta. Zatopljenje je jače u polarnom području, posebice oko Arktika, nego oko ekvatora. Zbog toga se mijenja atmosferska cirkulacija, a posljedica toga su temperaturni poremećaji koji se povećavaju i dugo traju, rekao je Orlić.
I ranije su ljeti bile ciklone, ali su brzo prolazile. No, sada su sporije i mjesecima nadolaze. Istodobno, dok je kod nas obilje oborina, Kalifornija se suočava sa stoljetnom sušom. Zimi je, pak, bilo obrnuto.
“Kod nas je zima bila vrlo topla i praktički bez snijega dok je primjerice u Kanadi, gdje su inače zime jake, bila anomalno hladna”, dodao je Orlić, koji je bio jedan od recenzenata 5. klimatskog izvještaja Međuvladina panela za klimatske promjene (IPCC).
Orlić je, zajedno s dr. Zoranom Pasarićem, autor članka o rastu morske razine, jednog od niza radova na kojima se zasniva izvještaj IPCC-ja. Tu međunarodnu organizaciju, koja okuplja oko 3000 znanstvenika iz cijelog svijeta, 1988. godine utemeljili su Ujedinjeni narodi i Svjetska meteorološka organizacija. Tada su mnogi znanstvenici diljem svijeta počeli upozoravati kako globalna temperatura zraka raste, a taj su porast povezali s ljudskom aktivnošću, odnosno učinkom staklenika.
U prirodi se zbiva proces sličan onome u stakleniku: ugljični dioksid, metan, dušikovi oksidi i drugi plinovi u atmosferi upijaju toplinsko zračenje i usmjeravaju ga prema Zemlji. Bez postojanja tih plinova život u današnjem smislu ne bi bio moguć.
Primjerice, sa smanjenom količinom ugljičnog dioksida u atmosferi Zemlja bi bila negostoljubivo hladna kao na Marsu (minus 20 Celzijevih stupnjeva), a kada bi taj plin dominirao u atmosferi, naš bi planet poput Venere dostigao zvjezdanih 500 Celzijevih stupnjeva.
No, prirodni je učinak staklenika pojačan čovjekovom aktivnošću pa je tako od početka industrijske revolucije količina ugljičnog dioksida u zraku narasla sa 280 ppm (ppm – udio molekula stakleničkog plina u milijun molekula suhog zraka) na oko 400 ppm, što je porast od 43 posto. U posljednjih 100 godina globalna temperatura zraka narasla je za oko 0,8 Celzijevih stupnjeva, a glavnina toga porasta, čak 0,6 Celzijevih stupnjeva, zabilježena je nakon 1950. godine. Također, u posljednjih 100 godina globalna razina mora narasla je za oko 17 centimetara.
