Ne znam koliko ste upoznati s nedavnim događajima u Šibeniku, ali čini se kako je bilo samo pitanje vremena kada će ekološke bombe poput lagune pored kninske tvornice DIV, za koju se zna da postoji evidentan problem oko zbrinjavanja otpada i industrijskih otpadnih voda, ili benzinske pumpe pokraj Krke na samom ulazu u Knin, te bivšeg pogona Tvornice aluminija na Lozovcu, dovesti do zagađenja Krke i ovaj put na ‘samo’ četiri dana zatvoriti špine za 100 tisuća ljudi u Šibensko-kninskoj županiji. Jeste li imali saznanja o ovim problemima i zašto se dosad ništa nije poduzelo?
Rekao bih da je većina građana uočila sve veći broj ekoloških incidenata, a nažalost problemi s vodom u Hrvatskoj su sve češći. Radi se o višestoljetnom problemu i nekako olako se uzimala činjenica kako je okoliš resurs koji se može iskorištavati desetljećima. I, naravno, sad plaćamo račun takvom razmišljanu. Nažalost, građanima je manje bitno kako će se riješiti problem s vodom nego kakav će kraj imati Sulejman ili neka druga sapunica, a da o nogometu i ne pričamo. Bitno je reći kako je još koncem prošlog stoljeća bilo jako puno pitanja oko uništavanja eksplozivnih sredstava na području koje se zove, ako se ne varam, Crvena zemlja, i bilo je jako puno razgovora baš oko ovakvih incidenata koji bi se mogli očekivati u budućnosti, a sve zbog neodgovornog odnosa prema okolišu. Raspravljalo se i o mogućim posljedicama za zdravlje, hoće li biti karcinoma, malformacija kod tek rođene djece i dosta drugih stvari, a na ovu činjenicu upozoravao je i naš poznati geolog, gospodin Božičević, koji je govorio o tome kakve će posljedice za zdravlje imati pesticidi koji se koriste u poljoprivredi, koji se talože u zemlji i prodiru kroz porozan i krševiti dalmatinski krajolik sve do dubljih slojeva vode.
NEODGOVORNO PONAŠANJE
Pretpostavlja se kako je nafta iscurila iz otpada odbačenog na lokaciji pored lozovačke tvornice. Mislite li da je ovo bio izdvojeni incident ili da, s obzirom na razinu osviještenosti zajednice po pitanju ekologije, slične scenarije možemo očekivati opet?
Ključno je vidjeti kako se u modernim zemljama pristupa ovom problemu. Naše neodgovorno ponašanje i neodgovoran pristup cjelokupnom vododoslivu donosi, nažalost, ovakve probleme. Ono što bi svaka zemlja trebala napraviti su parametri ugroze i prema njima se ravnati. U Hrvatskoj, se po tom pitanju ne radi ništa, te imamo još više ovakvih problema. Problem je i to što se i naše Hrvatske vode sve više bave pretvaranjem rijeka u betonirane kanale, čak i kada radikalno i nepovratno uništavaju prirodu. Očito je kako rade u interesu građevinskog lobija od kojeg pojedinci dobivaju nemale priovizije. Očiti krivac za ovu svinjariju su Hrvatske vode koje su tolerirale potencijalne zagađivače u vodoslivnom području.
Ako se utvrdi tko je odgovoran za ovakvo stanje, hoće li se napokon dogoditi da zbog ovakvog propusta netko i odgovara?
Bio bi jako ugodno iznenađen da se to dogodi, ali sumnjam. Naime, mnogo sam puta bio svjedok duboke premreženosti s jedne strane ljudi koji trebaju štiti naš okoliš i s druge zagađivača okoliša. Nevjerojatno je kako se oni uspješno štite. Nažalost, nisam siguran da DORH, u kojem ima sjajnih pojedinaca, može riješiti to klupko korupcije i parcijalnih interesa. Osim toga, jedan moj prijatelj, koji predaje Pravo na sveučilištu u Rijeci, već desetljeće svojim studentima započinje kolegije sa frazom: ‘u Republici Hrvatskoj svaka sličnost sa pravnom državom je slučajna’.
S obzirom da je Hrvatska potpisnica između ostalog i Aarhuške konvencije te je za brigu o okolišu vežu i konvencije UN-a, možete li nam kazati brine li Hrvatska u dovoljnoj mjeri za okoliš i postoje li primjeri koji bi potkrijepili ovu činjenicu?
Hrvatska je potpisala mnoge obaveze prema zaštiti okoliša, ali pravo je pitanje koliko se one ustvari provode. Osobno smatram, i to sam još prije desetak godina izrekao, da se sustav zaštite u Hrvatskoj odavno raspao i to u svim ključnim komponentama. Te komponente su – kada se procjenjuje da bi neki predloženi zahvat imao prihvatljivi utjecaj na okoliš investitori sami plaćaju izradu studije, a izrađivači studije prečesto, umjesto da ocjenjuju predloženi zahvat oni ga opravdavaju. Sama prolaznost studije kod nas je preko 95 posto, dok je, primjerice, u Kraljevini Švedskoj prolaznost studije oko 50 posto, što jasno ukazuje na činjenicu da kod nas studije utjecaja na okloliš prolaze državnu kontrolu doslovno kao nož kroz maslac. Ili još banalnije, ako je na bilo kojem ispitu prolaznost 95 posto, tu je jasno da uopće nema kriterija. Nadalje, svjedoci smo i aljkavog promatranja industrijskih pogona u radu, u kojima se ne radi dovoljno kvalitetan monitoring zagađenja s posljedičnim problemima, ne samo u okolišu već i zdravlju i životima građana, a kada se radi sanacija kontaminiranog prostora neke tvornice to je prečesto poziv na novu pljačku. Najbolji primjer je Salonit u Vanjicu, pa Rafinerija u Sisku, a predvodnik u tom segmentu je Rockwool u Istri. Primjera nažalost, ima još mnogo.
NEDOSTAJE PODATAKA
Koje su najkritičnije ekološke točke, potencijalne ekološke bombe na Jadranu?
Teško je to reći jer nemamo sve podatke. Naime, neke studije su i kvalitetno izrađene, prostor bivše Koksare u Bakru je jedan od njih, ali za mnoge lokacije potrebna su dodatna istraživanja. Također je bitno uočiti da je trenutno turizam najveći zagađivač Jadrana i to u mnogim segmentima, ali i tu se uočava bitni pomak na bolje.
Držite li da će se one ikad sanirati, i tko bi trebao provesti sanaciju?
Većinu sanacija treba napraviti država. To se vrlo jednostavno može platiti iz Fonda za zaštitu okoliša i iz EU fondova. Da bi se to dogodili prvo treba priznati da postoji zagađenje okoliša, i onda nakon toga, sukladno najboljoj europskoj praksi, izvršiti sanaciju. Nažalost, svjedoci smo da su mnoge sanacije u Hrvatskoj bile ‘važne’ i da su se pokrale stotine milijuna kuna s novim ljudskim životima kao žrtvom u sljedećim desetljećima. Očito je da se u tom segmentu našeg društva pojavila dobro organizirana mafija s vezama u najvišim krugovima vladajućih struktura.
Tko snosi odgovornost za činjenicu da u 21. stoljeću još uvijek imamo toliko tih opasnih točaka?
Cijelo naše društvo snosi odgovornost. Izabralo je političare koji su zaštitu okoliša izabrali kao sredstvo za pljačku, nije reagiralo na dobro argumentirane kampanje ekoloških udruga da se to spriječi, a ne treba zaboraviti ni državnu birokraciju koja se ponaša po sistemu – ne talasaj. Na primjer, kada su kamioni vozili nezaštićeni otpad (azbest), iz Salonita, onda je, ukazujući na taj problem, desetak građana protestiralo, ali se u isto vrijeme, svega nekoliko kilometara dalje, na Poljudu okupilio desetak tisuća građana na proslavi dolaska Nike Kranjčara u Hajduk, iako je vrlo vjerojatno da će neki od njih biti mrtvi upravo zahvaljujući nezaštićenom azbestu koji se vozio kroz Solin.
Jesu li sva područja koja su potencijalna opasnost za ekologiju ušla u državne prioritete za sanaciju, te ako nisu što mislite zašto je to tako, te kakve bi to posljedice moglo imati?
Nemam potpune podatke o tome pošto smo mi ipak eko-aktivisti volonteri, ali opravdano se sumnja da takve točke postoje. One se, međutim, ne ‘otvaraju’ kao problem, prvenstveno zbog straha od velikog iznosa potrebnog za sanaciju i zbog skrivanja krivaca za taj, možemo slobodno reći, zločin protiv ljudi i okoliša. Naprimjer, pretpostavlja se da je oko Ploča ilegalno deponirana ogromna količina azbesta, a isto tako u Njemačkoj je izvršena laboratorijsko istraživanje koja ukazuju da je Crno brdo u Ravnim kotarima, odmah pored Dalmatine, veoma kancerogeno, a izloženo je vjetru i kiši.
Lokacije koje nisu obuhvaćene državnim planom sanacije kao potencijalno opasne lokacije su i šire područje Tvornice aluminija Lozovac i takozvana kninska laguna u blizini tvornice DIV, prepuna opasnih spojeva poput žive, kadmija, bakra i ostalih. Obje se nalaze na području Šibensko-kninske županije i u neposrednoj su blizini rijeke Krke i njezinih pritoka, odakle županija crpi pitku vodu. Mislite li da je činjenica da se nekoliko desetljeća ovaj problem ne rješava pomalo šizofrena?
Kao što sam rekao, s problemima u okolici Knina sam bio upoznat kada se razgovaralo o uništavanju eksplozivnih sredstava na Crvenoj zemlji, a cijelu situaciju ne bih nazvao šizofrenom, već patološkom koja najbolje govori o terminalnom stadiju našeg društva. Naime, smatram da bi iole svako zdravo društvo na samu pomisao da se može ugroziti izvorište pitke vode reagiralo brzo, odlučno i žestoko, a ‘Rvatima’ je očito, da se ne ponavljam, puno važnije kako će završti neka sapunica ili utakmica omiljenog nogometnog kluba.
KRIZA VJERODOSTOJNOSTI
Mjerodavne službe uvjeravaju kako je voda odnedavno opet za piće. No, javnost je i dalje sumnjičava, prije svega zbog činjenice da je Krizni stožer u vrijeme krize s nestašicom vode prilično aljkavo odradio svoj posao, te je javnost držao u neznanju puna tri dana, bez ikakve informacije osim što je izdao zabranu za konzumaciju. Vjerujete li i vi da su sumnje građana opravdane?
Ono što prvo trebamo ustanoviti je da postoji velika kriza vjerodostojnosti, što je direktna posljedica nekvalitetnih procjena utjecaja na okoliš i očite prakse nadležnih da se incidenti zataškavaju umjesto da se analiziraju, sankcioniraju i na kraju iz njih izvuku određene pouke. Nadalje, u takvoj situaciji bilo bi jako dobro imati kvalitetne, nezavisne laboratorije, a ne stučne službe koje žive na jaslama države. Na primjer, zanimljivo je da zadnjih par desetljeća prilikom svakog izljeva nafte iz cisterne, nadležni državni organi veoma brzo izdaju priopćenje da nema zagađenja okoliša i ugroženosti podzemnih voda, iako svi nezavisni eksperti tvrde da je za takvu ocjenu potreban daleko dulji period promatranja.
Što općenito mislite o proizvodima koje konzumiramo te vodi koju pijemo u Hrvatskoj?
Većina građana ima osjećaj da smo od početka dolaska velikih trgovačkih lanaca, i divljanja velikh uvoznika, taoci uvozničkih lobija, te da dobivamo sve lošiju i lošiju hranu na naše police. Što se tiče kvalitete vode u cijevima, nadležni tvrde da je sve u redu, ali vidimo da im građani baš i ne vjeruju. Osobno pijem vodu iz pipe, ne iz boce, i nastojim nabaviti zdravu hranu direktno od seljaka. Mislim da u ta dva segmenta, hrana i voda, za nadležne ima još jako puno posla.
Šibenski TEF bio je među državnim prioritetima, te je za njegovu sanaciju izdvojen veliki novac. Mnogo je prijepora u javnosti bilo oko toga je li troska i njezina razgradnja bila opasna za zdravlje ili ne, kao i oko toga hoće li se teren na kojem su se nalazila brda troske ikad, zbog svoje poroznosti, biti adekvatan za eksploataciju. Što vi o tome mislite?
O tome sam čuo veoma suprotna mišljena i kako nemam vlastitu ekspertizu ne mogu procijeniti tko je bio u pravu. Ali evo, i to je jedan od boljih primjera krize vjerodostojnosti u Hrvata. Osobno, čini mi se mudrim naručiti dodatna istraživanja ekspertnih timova.
Najavljuje se gradnja novih polja za eksploataciju nafte i zemnog plina u Jadranu. Jeste li s tim suglasni i zašto?
O tome sam već puno puta govorio i zapravo svakome iole bolje informiranom i razumnom jasno je da je to nepotreban veliki rizik. Konkretno mi se nalazino na kraju ere fosilnih goriva i umjesto da radimo pažljivu, višedesetljetnu tranziciju u postfosilno društvo, mi ugoržavamo dvije vitalne grane od kojih Hrvatska još živi, turizam i ribarstvo, s projektima od kojih bi Hrvatska i građani dobili samo mrvice, a u slučaju možebitne havarije sudski procesi, to je također vidljivo, traju desetljećima.
ŠTETNA FOSILNA GORIVA
Što po vašem mišljenju uzrokuje najštetnije posljedice po okoliš i zdravlje u Hrvatskoj?
Teško je odgovoriti na to pitanje, ali može se pretpostaviti da je to trošenje fosilnih goriva, pretjerano korištenje kemije u industriji i neodgovorni oblici turizma. Bitno je reći da je na nekoliko mjesta u Hrvatskoj na baždarenim mjernim stanicana utvrđeno zagađenje okoliša koje višestruko premašuje dozvoljene granice i time neminovno ugrožava zdravlje i živote građana.
Kolike su posljedice ekološkog zagađenja na ljude i imamo li primjera koji bi se direktno mogli dovesti s tim u vezu?
Teško je uopće sagledati sve posljedice i podvući ih pod jednu crtu, a primjera ima i više nego dovoljno. Građani Kostrene, na primjer, imaju ogromne količine kancerogenog benzena, što je i utvrđeno pregledom njihove mokraće, o problemima građana u Sisku javnost je odavno već prilično dobro obavještena, a u Vranjicu pored Solina od azbesta je u nekim obiteljima umrlo više generacija ljudi. To su samo oni najzvučniji, a ima ih još mnogo.
