Šibenski kulturnjaci, arheolog i kustos Muzeja grada Šibenika, Željko Krnčević, te producent Hrvatskog narodnog kazališta u Šibeniku, Željko Koloper Keke nedavno su, inspirirani knjižnim naslovom u nastajanju, pokrenuli inicijativu da se na Paklini, nasuprot šibenske rive, a nedaleko vile Moj mir podigne spomen – obilježje svim umrlima od epidemije kuge koja je poharala Krešimirov grad 1649. godine.
Inicijativa se vrlo brzo proširila gradom i makar se mogu čuti mišljenja da nam to, pored mnogo važnijih stvari, trenutačno nije potrebno, projekt je naišao na odobrenje brojnih Šibenčana, kako pojedinaca, tako i institucija pa isti uživa podršku Turističke zajednice grada Šibenika na čelu s Dinom Karađolom.
TURISTIČKI POTENCIJAL
– Paklina je dio jednog šireg projekta i to će financirati Družba ‘Braće Hrvatskog zmaja’, no podržavamo projekt jer je riječ o nečemu što mnogo znači za šibensku povijest. No to je dio projekta koji će se još širiti – priznao je Karađole, ne želeći ulaziti u detalje dok se sve ne kompletira.
Iako je riječ o najvećoj nesreći koja je zadesila Šibenik pa možda ne zvuči najljepše, ova inicijativa, ukoliko ne ostane mrtvo slovo na papiru, također je i turistički potencijal. To zna i direktor TZ-a.
– Apsolutno je turistički iskoristiva. Ni puno Šibenčana ne zna što se točno događalo i kako je grad usprkos tomu što je tada desetkovan, odnosno što je veoma malo stanovništva uspjelo preživjeti ipak opstao do danas – govori Karađole.
Uistinu, pitanje je koliko Šibenčana zaista zna da je te godine od oko 12 tisuća stanovnika umrlo njih 10 tisuća, da je prvi obolio, a potom i preminuo težak iz Varoši, da se ubrzo gradom proširila priča da je isti postao vukodlak koji noću izlazi iz groba i ubija sugrađane, da su potom otvorili njegov grob, proboli mu prsa glogovim kolcem?!
REALIZACIJA USKORO
Zbog istog su propale tada nadaleko poznate šibenske solane. Od nekadašnjih 150 plemićkih obitelji ostalo ih je samo deset što je otežalo funkcioniranje komunalnih službi…
Što se, pak, tiče Pakline ili, kako smo već pisali da je Ivo Brešan naziva ‘lomačom ljudskih tjelesa’, te 1649. godine nije prvi put bila mjestom posljednjeg dodira s ovozemljskim svijetom brojim Šibenčanima budući da je u siječnju 1527. godine, kada je kuga također stigla u grad, tamo podignut lazaret za izolaciju.
U realizaciju podizanja, pak, spomen – obilježja za pretke Šibenčana čiji su korijeni uspjeli preživjeti do danas trebalo bi krenuti, kaže nam Karađole, narednih mjeseci.
