Joška Crnogaću poznaje većina Šibenčana. Riječ je o skromnom i samozatajnom čovjeku koji se, eto, bavi ne baš popularnim zanimanjem, naime – pogrebnik je. Međutim, zbog svoje nadaleko poznate profesionalnosti kroz godine stekao je reputaciju toplog, pozitivnog i pouzdanog čovjeka. I sam kaže da vjeruje u onu: kako se postaviš, tako će ti se i vratiti, a on se uvijek prema svima trudio postaviti prijateljski, pa mu vrata na koja je kucao nikad nisu bila zatvorena. Kolege i nadređeni za njega imaju samo riječi hvale, te navode kako su njegove radne navike u današnjem svijetu rijetkost, a i on mnogo više voli pričati o poslu negoli o sebi.
Za početak recite nam koliko ste dugo već u ovom poslu i kako ste uopće dospjeli tu?
U Čemprese sam došao 25. listopada 1993. godine. Javio sam se prijašnjem direktoru. Bio je otvoren natječaj za radno mjesto pogrebnika. Popričao sam s njim, otvorenu mu rekao ako ovaj posao budem mogao raditi sedam dana, ostat ću, ako ne, doći ću mu na vrata i reći da ipak nisam za to. Stvarno me interesirao posao i, hvala Bogu, u tih sedam dana osjetio sam da ga mogu raditi i tako su krenule te moje godine u Čempresima.
Volite li svoj posao?
Evo, 21 godinu sam ovdje i mogu reći da stvarno volim svoj posao, upoznao sam dosta ljudi tijekom godina rada. Ljudi me poznaju i znaju što i kako radim. Svoj posao obavljam maksimalno profesionalno, a kroz posao sam stekao prijatelje i poznanike. Kako se postaviš, tako ti se vrati.
Moj posao je kao i svaki drugi, samo što su malo drugačiji dojmovi, jer svaki dan gledaš tuđu bol i patnju, tugu i žalost.
Kako vam je obavljati posao i svakodnevno biti okružen ljudskom tugom? Naviknete li se ikada na takvo što?
U ovoj branši, u ovu 21 godinu, znalo mi je biti veoma teško jer sam izgubio dosta prijatelja i naravno da takve stvari držiš u srcu. Odlazio sam i u kućne intervencije, suosjećao sam s obiteljima, kako mojih dragih prijatelja, tako i drugih ljudi. Sve to ostane u tebi. Ali što možemo, takav je život i tako je to moralo biti. I ovaj posao netko mora raditi, moje kolege i ja napravimo što možemo da pomognemo obiteljima. Bude situacija u kojima se moraš malo i nasmijati. Ne možeš uvijek biti ozbiljan, moraš imati i malo vedrine, nasmijati sebe i druge.
Nikad mi vrata na koja sam kucao nisu bila zatvorena, ali to nisam posebno koristio i gurao se negdje ‘preko reda’.
Kako izgleda jedan vaš prosječan radni dan?
Ujutro kad dođemo imamo dogovor što taj dan imamo raditi, ako nemamo sprovoda kroz dan moje kolege i ja odemo po grobljima, gradskima i u okolici, čistimo. Imamo obveze svaki dan.
Trudimo se udovoljiti koliko možemo u sklopu našeg posla, jer kao pogrebnici prezentiramo našu firmu i prvi smo do klijenta. Sve u svemu, koliko pamtim otkako sam ovdje, nikada nismo imali pritužbe od stranaka. Sve smo svoje obveze obavljali dostojanstveno. Uvijek smo točni, uvijek smo 100% angažirani. Mogu reći da u memoriji imam otprilike 80% Kvanja, pa kada dođu ljudi koji godinama nisu bili u Šibeniku, a htjeli bi obići grobove svojih najdražih, dovoljno je da mi kažu prezime i otprilike godinu smrti da ih mogu uputiti u pravom smjeru.
Ima i slučajeva da nas dignu noću, jer postoji dežurna služba, ali nismo vezani za kuću ili firmu, možemo ići vani, samo nam mobitel mora biti dostupan da nas kolege mogu dobiti kada je intervencija potrebna.
Znači, možete usklađivati poslovni i privatni život?
Možemo, kako ne, naravno da možemo. Kada treba, uskočim kolegama i uvijek im stojim na usluzi. Ako nekog treba zamjeniti, tu sam, nema nikakvih problema, a takvi su i oni prema meni. U ovim ljetnim mjesecima zna se dogoditi da nam zadnje poslovne obveze završavaju tek oko 19 sati, pa nekad više vremena provodimo na poslu negoli doma. Ali, s druge strane, ima perioda kada imamo dosta slobodnog vremena. Nije nam tempo stalno ‘trči vamo-trči tamo’. Imamo vremena povremeno obaviti svoje privatne obveze.
S obzirom da ste 21 godinu u Čempresima, jeste li kroz svoju karijeru imali trenutaka koje pamtite više nego ostale?
Imao sam dosta slučajeva, ali posebno pamtim period kada smo bili u rezervnom sastavu policije u Oluji. Bilo je dosta teških slučajeva i moram vam priznati da je bilo slučajeva koje moji kolege nisu mogli izdržati. Znate, nema svatko želudac za sve… Pa bi mene zvali da im uskočim i pomognem, naravno da ih nikada nisam odbio.
Jedino mi je žao da ova naša djelatnost u Hrvatskoj nema beneficirani radni staž. To je veoma žalosno, ne znam hoće li to ikada biti na dnevnom redu, iskreno sumnjam. Ali činjenica jest da je za ovaj posao to odavno trebalo riješiti.
Istina, vaš je posao fizički, a posebno psihički teži od većine drugih poslova. Kako se uopće uspijete distancirati od posla u slobodno vrijeme?
Da vam pravo kažem, uvijek se sjetim svojih dragih prijatelja koji više nisu s nama. Sa svima suosjećam kada izgube svoje najmilije, svjestan sam težine situacije. Ali kad izađem iz firme, u tom trenu želim se malo opustiti i ne misliti na posao. Znate, kada bih stalno mislio o tome, vjerojatno bi došao u fazu da i meni treba bolnica. Ovo je izuzetno stresan posao i potrebno je imati jaku psihu, živce i strpljenje. Srećom, moje kolege i ja ne pijemo alkohol i uspjeli smo opstati svih ovih godina. Kada radimo, kod kuće treba ostaviti privatne stvari, a isto vrijedi u obrnutoj situaciji.
Imate li nekakve privatne rituale opuštanja nakon radnog dana?
Imam par kafića u koje volim doći i opustiti se s prijateljima. Sa svima volim popričati i podružiti se i u tom trenutku zaboravim na posao. Dogodi se da me ljudi pitaju kako je bilo na poslu, ali objasnim im da ne želim miješati poslovno i privatno, da ne želim o tome pričati. Možemo popiti piće i pojesti nešto, otići u disko, ali o poslu tada ne pričam.
Jeste li se ikada susreli s nekim posebnim zahtjevima i željama klijenata?
Bilo ih je. Recimo, ja sam zadužen za šminkanje i uređivanje pokojnika, pa mi je u sjećanju ostao jedan slučaj kada me zvala kolegica da obrijem dvije gospođe koje su bile nešto dlakavije. I to je prvi put u mojoj karijeri da sam morao obrijati ženu. Najnormalnije sam to odradio, ali mi je ostalo u sjećanju kao doživljaj.
A imao sam i jedan slučaj sa svoje strane. Prije nekih deset godina upao sam u grobnicu. Hvala dragom Bogu koji me čuvao pa mi se ništa nije dogodilo. Naime, išao sam unazad bacajući vijence, sajla od grobnice je popustila i pao sam. Srećom nisu u grobnici bile police. Kada sam pao, bio sam u nesvjesti 22 sekunde, zaradio sam 8 šavova, ali nikakvih težih posljedica nije bilo. U tom sam se trenutku drugi put rodio.
