Ovo zovu najbolji Facebook statusom. Pročitajte i prosudite sami. Njegova autorica je mlada Martina Tuta koje je hrvatsku adresu zamijenila onom u Irskoj, zemljom kako odlazi sve veći broj Šibenčana.
MARTINA TUTA O POSLU U IRSKOJ
Tako… Od 01.12.2014. postala sam stalni zaposlenik Amazona Prošli tjedan bila sam pozvana na sastanak sa glavnom menadžericom koja mi je rekla da sam u potpunosti ispunila sva očekivanja koja je menadžment imao od nas, agencijskih radnika i da pokazujem izniman trud, predanost poslu i kolegijalnost…rekla je da bi im bila ČAST da postanem dio stalnog tima i da potpišem ugovor na neodređeno. Ponavljam, ČAST. Bila sam u šoku!
Nakon samo 3 mjeseca rada u ovoj kompaniji da dođe ovakva ponuda, to zaista nisam očekivala. Ugovor na neodređeno, o kojem sam u Hrvatskoj samo mogla sanjati (i jesam, od trenutka kad sam diplomirala), ovdje se dogodio gotovo preko noći. Nakon toga, pitali su me u kojem smjeru bi se voljela usavršavati i način na koji bi voljela napredovati. Ha! Šok broj 2! Što reći…zašto, o zašto ovakav scenarij u Hrvatskoj postoji mozda još samo u snovima?
Da, sretna sam, presretna na ovakvoj prilici…ali istodobno me to čini jako tužnom jer sam zaista spoznala da problem nije bio u meni, nego u sistemu i društvu koje nas okružuje. Društvu koje pritišće svakog mladog čovjeka koji pokaže čak i zrno zdrave ambicije. SRAMOTA! Da te stranci prepoznaju, cijene tvoje kvalitete i žele da napreduješ, a da te hrvatska država namjerno sputava na svakom koraku. Pristala sam, naravno, potpisati ugovor, što stavlja pred mene nove izazove i nova očekivanja. Ali, po prvi puta u životu znam za što se borim i znam da se ne borim protiv vjetrenjača nego da stojim leđima okrenuta tom vjetru koji konačno postaje moja snaga i unutarnji motor za rast i razvoj.
Generacijo, nemate pojma koliko mi je krivo što ne mogu mijenjati niti sustav, niti državu niti vlast. I nikad, ali baš nikad, neću postati imuna na nepravdu. I nekako sam, sa strepnjom, potpisala ovaj ugovor jer me to na neki način, jos vise udaljuje od moje Rijeke, od mojih prijatelja, od mojih najdražih…Na neodređeno. To zvući zaista beskonačno. No, opet, Bogu hvala, što uvijek imamo mogućnost izbora, a meni za sada moj unutarnji glas govori da nisam pogriješila, dapače.
Ostaviti 29 godina života, 29 godina uspomena za sobom, nije to nimalo lako. Svatko tko kaže suprotno, laže samome sebi. Ipak, ovakve stvari potvrda su da je ipak trebalo biti tako, da je trebalo otići. Gorko-slatka spoznaja o kojoj ću zasigurno razmišljati dokle god budem živa…
