U ovo adventsko doba vrlo lako upadamo u jednu zamku. Priznajem da sam i sama nekoliko puta u nju upala, i sad baš pazim da mi se to ne ponovi. Uhvati te, nazovimo to tako, predbožićno ludilo. Sve se nekako ubrzava, posao, obaveze, dječje provjere i priredbe u školi, domjenci, čestitke-sve je pred nama. Za mene to sve počne biti stvarno kad me mama nazove dan poslije Sv Nikole(na taj dan još je pristojna i samo mi čestita imendan) i krene pričati o pranju prozora, zavjesa, ormara s gornje strane (tko uopće gleda ormare s gornje strane?)i kolačima. E sad, prednost toga da vam je mama 300 kilometara daleko je u tome da zbilja ne može svojim okom koje detektira čak i mog kućnog ljubimca pauka kako blaženo spava svoj zimski san, vidjeti da su prozori zamrljani čokoladom i raznoraznim otiscima dlanova koji mi se motaju po kući, što je zbilja izvrsno, no nedostatak je u tome da ne može ni-pomoći.
PROSINAČKI NEMIR
Pa sam se posljednjih godina uspješno oduprla urođenom nemiru koji se u meni javi u prosincu kad moje inače vrlo tolerantno oko počne opažati prašinu, mrlje ili – nered. Zamislite majku četvero djece od 1-12 godina koja počne opažati nered-to je izvor konstantnog stresa! Kad počnem listati ili još gore, guglati recepte za kolače, znam da sam dosegla kritičnu točku i da je krajnje vrijeme da izađem iz božićnog žrvnja u koji riskiram pasti. Da obavim sve, a izgubim – sebe. Pa onda dođe Božić, a ja sam umorna i ne uživam zapravo u njemu, ne na onaj način na koji bi zbilja trebalo. U tišini i spokoju, s onima koje voliš. Svi zajedno, i svak ponaosob s Djetetom.
Gledala sam nedavno jednu inače vrlo popularnu američku seriju čiji glavni junaci provode zajedno te blagdanske dane i nisam se mogla oduprijeti dojmu kako i mi svake godine postajemo sve sličniji cijeloj toj Coca- Cola slici Božića. I drvca su bila okićena , i svi su bili u šestoj brzini, i sve se blistalo, i bilo je brdo hrane, i svirale su božićne pjesme, i svi su bili u blagdanskoj euforiji ili blagdanskoj depresiji, i svega je bilo i previše. Samo Isusa nije bilo nigdje! Njega se sve češće zaboravlja pozvati na vlastiti rođendan. U američkom Božiću on je postao politički nekorektan, takav sam dojam dobila.
Gledajući sve to shvatila sam kakav Božić ne želim. Ne želim zapinjati u gužvama da kupim dvadesetu stvar koja mi uopće ne treba, kititi kuću kao da idu svatovi, slagati ormar koji će za dva dana biti ionako zakrčen –ustvari udovoljavati vlastitoj fantaziji kako bi sve to trebalo izgledati, a putem uspješno pogubiti sve ono na što me ustvari asocira ovo doba godine. Mir. Sreću. Tišinu. Skromnost.
Nekako smo prešutno u mojoj obitelji okrenuli leđa toj histeriji i pokušali se fokusirati na bit. Ne znam koliko smo u tome uspjeli, no proteklih sam godina sama sebe poštedjela svega što nema veze s tim blagdanom, i ispalo je bolje nego što sam očekivala. Shvatiš na kraju da ti ničega ne fali, a da imaš ono najvažnije: radost susreta s Njime.
NE ŠTEDITE NA LJUBAVI
Naravno da ne možemo i ne trebamo ignorirati događaje i obaveze koje prosinac sa sobom nosi. Oni često budu sažetak truda kroz cijelu godinu, evaluacija , druženje i kao takvi imaju svoje čari. No shvatila sam da u njima želim uživati, a da me ne opterećuju, pa onda sve više doziram gužvu,a povećavam vrijeme koje kao obitelj provodimo zajedno.
Živim u velikoj obitelji u kojoj je pronaći mirni kutak nemoguća misija, u kojoj dani i tjedni lete i prolete u obavezama oko posla i djece i baš jedva čekam taj kraj godine kad naglo usporimo ,budemo kod kuće i naprosto uživamo. I svake godine, ako izbjegnem prosinačku zbrku, dobijem prosinačku bajku. Koju sad već tako željno iščekujem, a na kraju koje uvijek kažem jednostavno: Hvala Ti. Što si me stavio tu gdje jesam. S ljudima koje volim, i koji vole mene. Što si odabrao baš mene da budem žena svom čovjeku, majka svojoj djeci. Kćer svojim roditeljima . Sestra svojoj sestri. Prijatelj prijateljima. To je bit Božića kojeg čekamo. S Djetetom dolazi ljubav, a na nama je da je dijelimo. I da jedino na njoj, ako je moguće, ne štedimo.
