Koliko se proslava Božića kakvu danas poznajemo odmaknula od tradicionalnog poimanja Božića?
Čini mi se da se samo izvanjsko slavljenje i nije toliko odmaknulo od tradicionalnog Božića. Ljudi će rado slaviti, čestitati jedni drugima, družiti se, pjevati božićne pjesme, otići na ponoćku i slično. Tako se uglavnom i dosad radilo. Međutim, udaljili smo se od nutarnjeg sadržaja Božića, od njegove teološke i moralne poruke. Ona se može dohvatiti samo ozbiljnim vjerničkim zalaganjem. Kako ljudi danas nisu na to spremni – duhovna lijenost je problem – teološka poruka Božića ostaje prilično po strani. Umjesto toga, imamo prilično neuvjerljive poruke o miru i dobroti koje nemaju pravog utemeljenja. Ljudi ih olako izriču i još lakše zaboravljaju. Na simboličkoj ali i stvarnoj razini tu je sve manje Božića Isusa, a sve više Djeda božićnjaka, sve rjeđe se čuje ‘Sretan Božić!’, a sve više ‘Sretni blagdani!’. I to je ono što čini našu kulturu danas proturječnom. Slavimo Božić, a tako se svojski trudimo onaj njegov pravi nutarnji sadržaj zanemariti, čak i ukloniti iz javnosti. Tako smo potrebni mira i prave duhovnosti, a u isto vrijeme bježimo od Onoga koji nam jedini to može podariti.
SLUČAJ AZIMUT
Prema vašem mišljenju, je li i u Šibeniku zavladao duh konzumerizma?
Konzumerizam, mentalitet koji kao vrijednost priznaje samo profit i zabavu, zavladao je cijelom našom kulturom i ozbiljno prijeti da je pretvori u pravu nekulturu, odnosno negaciju one izvorne kulture koja je izgradila naše društvo. Tu kulturu je, ne bi se to smjelo nikako zaboraviti, bitno oblikovalo kršćanstvo. Pitate za Šibenik? U njemu se odigralo nekoliko događaja u protekloj godini koji su, držim, vrlo očiti primjeri negativne transformacije naše kulture iza koje se jasno prepoznaje duh potrošačkog mentaliteta ili konzumerizma. Spomenut ću snimanje ‘Igara prijestolja’ i famozni slučaj Azimut. To su javni događaji u kojima se Crkva našla nasuprot javnosti i pri tome bila proglašena, zamislite, kulturocidnom, zaostalom, netolerantnom, onom koja nas hoće vratiti u srednji vijek… U jednom Šibeniku, pod svodovima slavne Jurjeve katedrale, biskup i Crkva su, eto, postali zatirači kulture i napretka. Da ti zdrava pamet stane! Osobno me ne čudi toliko zaluđena mladost niti trgovci i ugostitelji kojima je samo profit važan, pa niti političari koji su uglavnom oportunistički gledali da izvuku koji bod za sebe. Moram priznati da me začudio sam Šibenik. Pitao sam se tih dana gdje su šibenski intelektualci, kulturni radnici, novinari i drugi razboriti ljudi? Tako je malo bilo glasova razuma. Zar su se bojali?! Kako to da su sve to mirno promatrali i da se sve to tako lako zaboravilo? Bojim se te ravnodušnosti, te odsutnosti brige za istinu i pravdu, za vrijednosti koje su izgradile našu kulturu i naš grad.
Poštuju li se dovoljno običaji i vrijednosti koje su se njegovale kroz povijest?
Sasvim je očito da potrošačka kultura nema sluha za vrijednosti tradicije. Valja kazati, kada govorimo o tim vrijednostima, da one nisu nešto usputno i nevažno. Te vrijednosti su u temelju naše kulture. Usuđujem se kazati da s njima ona stoji ili pada. One je, nadam se, još uvijek drže. Ipak, bojim se da u tom smislu sve više padamo i urušavamo se. Čak me i ne brine u prvom redu to što je Crkva u tom procesu najčešće na udaru kao najznačajniji kreator i zagovornik tih vrijednosti i što pri tome gubi utjecaj i ljude. Ja se za Crkvu ne bojim. Ona će opstati. Svaka kriza za nju je izazov da se iznutra pročisti. Štoviše, tomu se i veselim. Koliko će biti utjecajna u društvu budućnosti, vidjet ćemo. To ne ovisi samo o njoj. Ali, bojim se za sve ono dobro u tradiciji što se olako propituje i odbacuje. Bojim se zbilja te pogubne površnosti i lakoće s kojom to činimo.
DRUŠTVO PREDRASUDA
Crkvu se često prozivalo da se s oltara mogu čuti sugestije za koga glasati. Je li Crkva u Hrvatskoj previše ispolitizirana?
I to je tema kojoj se najčešće ne pristupa trezveno, bez predrasuda i ideologiziranja. Mi smo društvo silnih predrasuda i proturječnosti na gotovo svim područjima života, a posebno na području politike. Imam često dojam da nam se to odnekud smišljeno podmeće. Kada se k tomu pridodaju sve rane, frustracije i podjele koje opasno opterećuju naš narod, onda nije čudo da se tako ozbiljno pitanje kao što je angažman Crkve u politici ispolitiziralo preko svake mjere. Spada u poslanje Crkve da svojim vjernicima i svima koji su voljni čuti njezin glas izlaže svoj nauk i pomaže im da u skladu s načelima vjere donose ispravne odluke. Politika je samo jedno područje na koje se to odnosi. Licemjerno je od mnogih da dovode u pitanje javni angažman Crkve onda kada im to ne odgovara, a kada im odgovara onda je podržavaju i hvale.
S obzirom na učestale (islamističke) terorističke napade, smatrate li da se vjera zloupotrebljava za promoviranje nekakvih ekstremističkih stavova?
Na žalost, da. I to se događa. Zloupotreba vjere lako se dogodi kada ona nije usklađena s razumom. Međutim, odgovor na ekstremizam nije relativizam, pogotovo ne onaj koji ne uviđa razliku između vjerskog ekstremizma i čvrstog i dubokog uvjerenja. Vjerom se nikada ne može opravdati nasilje već, naprotiv, vjera prva treba ustati protiv svakog nasilja. Otajstvo Božića između ostalog i tu poruku u sebi nosi. Najsnažniji je odgovor na svaki ekstremizam i nasilje je upravo Božić. On nam otkriva Boga koji je postao čovjekom, rodio se siromašan u štalici te je umro na križu opraštajući svojim progoniteljima.
U teškim vremenima u kakvima se trenutno nalazi Hrvatska i njezini građani, primjećujete li da se ljudi više okreću vjeri?
Nekakvo značajno okretanje vjeri, moram priznati, ne primjećujem. Više se radi o pojedinačnim slučajevima, najčešće kada se pojedine osobe nađu u teškim životnim iskušenjima i traže utjehu u vjeri. Istina, to često zna biti površno. Ljudi hoće brza rješenja pa su skloni posezati za vrlo sumnjivim duhovnim ponudama. Naprotiv, u porastu je vjerska ravnodušnost. A ona zna biti pogubnija od same nevjere. U Knjizi Otkrivenja je napisano: ‘O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta.’ Vjerujem da je iskreni nevjernik, onaj čija je nevjera rezultat iskrenog traženja u kojem još nije došao do svjetla vjere, na dobrom putu prema Bogu. I mnogi koji iskreno i uporno traže od nevjernika postanu vjernici. Ravnodušnost je pogubna jer se odriče traženja. Ona se zadovoljava s polovičnim, s kompromisima, s formama, pa i s grijehom. To je duhovna lijenost koja odbija svaki ozbiljan duhovni izazov. Držim da je to jako loše, jer je naprosto nedostojno čovjeka kao bića koje ima razum da traži i slobodu da se opredjeljuje.
DATI ŠANSU VJERI
Koju biste poruku poslali Šibenčanima u vrijeme kada slavimo Kristovo rođenje?
Božić je otajstvo koje se ne može ljudskim razumom potpuno razumjeti. Ali nije zato rješenje da od njega bježimo, da ga se bojimo. Treba Božiću dati šansu vjeri. Svatko najprije sam za sebe, a onda i svi zajedno kao društvo čiji su korijeni kršćanski, dakle božićni. Danas pravu radost Božića, onu tihu koja se događa u dubini ljudskog srca, čovjek može doživjeti samo onda kada se otme svoj ovoj zaglušujućoj buci i vrevi, koja nas doslovno otima samima sebi, i posveti vremena svojoj duši. Dobro bi bilo da ovih dana ozbiljno zastanemo kod jaslica i da u njima očima vjere otkrijemo Boga koji i meni dolazi da mi otkrije tko sam
