Tradicija ispijanja kava na suncu u Dalmaciji traje dugo. Ritual je to bez kojeg mnogi ne mogu zamisliti dan. Kako bi jedna, u posljednje vrijeme popularna Facebook stranica koja portretira navike i kaprice Dalmatinaca sumirala: ‘Neki ljudi funkcioniraju na hranu, vodu i zrak, dalmatinsko gorivo su stogodišnje kave u lokalnom kafiću. Međutim, pojam lokalnih kafića u posljednje se vrijeme pomalo razvodnio: uz razvijanje turizma u Hrvata, kafići niču kao gljive poslije kiše zbog vizije vlasnika o brzoj i lakoj zaradi na račun sezonskih gostiju. Kada ih surova stvarnost opali u lice, zatvaraju svoja vrata, mijenjaju vlasnike ili se prenamjenjuju u suvenirnice, dućane, restorane.
Takva sudbina nije zadesila Lasicu, svima znani, mogli bismo reći kultni kafić na šibenskoj rivi koji se već pune 24 godine drži zajedno sa svojim vlasnikom, unatoč nezavidnoj situaciji kojoj smo svi svjedoci. Vlasnik Josip Gojanović prisjeća se početaka, objašnjavajući kako je situacija s ugostiteljstvom u Šibeniku tada bila posve drukčija jer nije bilo toliko kafića. Međutim, unatoč svemu, ni tada se vlasnik kafića nije mogao obogatiti, iako mnogi o njima imaju mnogo drugačiju predodžbu. Često se dogodi da veselo društvo, nakon nekoliko rundi, očekuje da sljedeća bude na gazdin račun. Tada im, priča Gojanović uz osmjeh, pokuša objasniti da im mesar nakon mjesec dana redovite kupovine neće kilogram mesa dati gratis, pa takav pristup ne bi trebali očekivati ni od vlasnika kafića.
Nedugo nakon otvaranja, Šibenik je pogodio rat od kojeg Lasica i danas čuva ‘ožiljke’, po kojima je prepoznatljiva, u vidu oštećenih stakala koja su svojevrsni spomenik i podsjetnik na taj period šibenske i hrvatske povijesti.
- Dogodilo se to na prvi dan rata, kada su izašli vani s brodovima i tukli prema gradu. Tu je uletio metak, takozvana ‘pancirka’ – prisjeća se Gojanović pokazujući rukom na staklo u uglu okrenuto prema moru. Sva ostala oštećenja nastala su, priča, kada su po gradu padali zvončići.
- Koja sam ja bio sreće da me dva puta pogodilo. Sva sreća da na štekatu u to vrijeme nije bilo ljudi, jer da ih je slučajno bilo, vjerojatno bi svi nastradali. Naravno, sada se mogu čuti priče o mojoj škrtosti, zašto ne želim promijeniti stakla. A ja to namjerno ne želim napraviti. Dobro je da zlo brzo ide u zaborav, ali ovo ne smije. To je neka vrsta spomenika – kaže Gojanović.
Što se prometa tiče, stanje je danas gore nego ikad, ali uvijek postoji tračak nade da će krenuti nabolje. Ipak, tvrdi Gojanović, svake je godine sve gore i gore. U prilog svojoj tvrdnji prilaže pogled na prazan štekat u ugodno jesenje ujutro: tek su dva stola popunjena. Nije to, kaže, samo problem Lasice, već svih ugostitelja. Gojanović smatra kako su kladionice glavni krivac za propast dnevnih kafića, onih u kojima bi čovjek u ugodnom okruženju popio kavu ujutro, prolistao novine, a popodne s društvom uživao u čaši piva ili vina.
– Ljudi su prije, dok nije bilo kladionica, u kafić dolazili ujutro i popodne, to su bili naši izlasci. Sada ljudi s 10 kuna idu u kladionicu računajući kako će dobiti tristo kuna, a onda popodne postane svjestan da je tih 10 kuna koje je imao ujutro izgubio pa opet traži nove parove za popodne kako bi nadoknadio gubitak. Mislim da nitko nije smanjio promet kafićima kao kladionice. To je zaraza – objašnjava i dodaje kako je još veća tragedija kada je kafić prisiljen preživljavati od svakodnevnog gosta-prijatelja, jer je, ako oni ne dođu, gotovo prazan. Ipak, kada dođu, atmosfera živne, pretresu se teme od sporta i politike do kulture i gastronomije, krenu šale…i veselije se progura dan. Kafić je, na kraju krajeva, stil života. Kroz godine se nakupilo anegdota i duhovitih priča, ali njih bi, kaže Gojanović, trebali prepričati upravo ti redoviti gosti. Prijatelji.
Međutim, ako bi nekome i preporučio bavljenje ugostiteljstvom u vidu kafića, to su mladi ljudi.
– Oni privuku svoje vršnjake, mlađe generacije djevojaka i momaka. Ja sam ipak među najstarijim vlasnicima na rivi. Mlad čovjek, ako drži do sebe, hoće i malo ‘šminke’ pa to za sobom povlači jednu sasvim drugu klijentelu. Zašto i mladi ljudi od 25-30 godina došli ovdje kada za jednim stolom vide šest ljudi od 60 godina, na drugom dvoje od 75? To je razumljivo, uvijek pogledaš oko sebe da vidiš pripadaš li toj slici – objašnjava.
Mi smo, kako bilo, ipak pronašli razlog, a to je prije svega odlična kava. Tu je i neprocjenjiv pogled na šibenski kanal, kao i izuzetno simpatična konobarica Kristina koja je, sa svojih petnaest godina radnog staža postala zaštitno lice Lasice. Osim toga, pogodite li pravo vrijeme, sa šanka ćete uvijek moći čuti pokoju anegdotu, novost ili dobiti inspiraciju za sutrašnji ručak. Lasica na neki način čuva šarm nekih jednostavnijih vremena.
