Tekst preuzet iz “Mihovil” službeno glasilo Šibenske biskupije br. 14/2013
Tekst i fotografije: č.s. Tereza Zemljić
Šibenik je kolijevka najstarije ženske redovničke zajednice nastale na hrvatskom tlu od hrvatske utemeljiteljice Prominke, majke Klare Žižić. Svoj početak ova franjevačka redovnička zajednica bilježi 1673., dolaskom Mare s. Klare Žižić iz Promine u šibenski Varoš, kako nam to opisuje Knjiga od uspomene, stara kronika Sestara franjevki, pisana bosančicom i štokavskom ikavicom. (Kritičko izdanje Knjige od uspomene objavljeno je u Šibeniku, 2005.). Stoga, da bi se pisalo o Sestrama franjevkama nužno je najprije doznati nešto o njihovoj utemeljiteljici majci Klari Žižić.
Majka Klara, krsnim imenom Mara, rođena je u Promini 1626. god. Vrijeme u kojem je živjela obilježeno je strahotama osmanlijskih osvajanja i pustošenja, rušenjem i paljenjem katoličkih crkava, odvođenjem ljudi i djece u ropstvo, sveopćom bijedom naroda, materijalnom i moralno-duhovnom te stalnim prijetnjama islamizacijom.
Velik dio svoga života provela je u rodnoj Promini. U teškim okolnostima osmanlijske vlasti, kada je bilo pravo herojstvo sačuvati vjeru u narodu, Mara Žižić posvećuje svoj život Bogu zavjetom djevičanstva i posvećuje se pouci u vjeri i brizi za narod u bliskoj suradnji s franjevcima provincije Bosne Srebrene.
Osmanlije su na okupiranim područjima dopuštale jedino franjevcima pastoralno djelovati iz njihovih samostana, ali i oni su bili redovito izvrgnuti samovolji i okrutnosti Turaka i njihovih slugu. Iz Visovačkog samostana, pod čijom je pastoralnom skrbi bila i Promina, franjevci su pastorizirali široko područje od Zagore do Like. Zbog nedostatka župnika franjevaca – koji su rijetko mogli doći u pojedina sela gdje su godišnje imali tri ili četiri puta svetu misu – franjevci su angažirali Bogu posvećene žene da one narodu održavaju vjersku pouku.
Uloga Mare, kasnije s. Klare, osobito je bila značajna u Promini kroz dugo razdoblje, od 1648. do 1672., zbog potpune odsutnosti franjevaca s tog područja. Ona je ostala u Promini pod cijenu vlastita života s ostatkom naroda koji nije u organiziranu pokretu (1648.), u kojem su sudjelovali i franjevci s Visovca, prešao na područje pod vlašću Mletačke Republike, tj. na uski pojas uz more. Franjevci su tada morali napustili Visovac i preselili su se u Šibenik gdje nastaje njihov samostan sv. Lovre.
Odlaskom franjevaca s Visovca katolici su na tom području ostali potpuno nezaštićeni. Mara je podržavala zajedno s Katom Burmaz vjerski život među katolicima koji su tamo ostali i bila je, koliko je to uopće bilo moguće, veza s franjevcima u Šibeniku.
Završetkom Kandijskog rata (1647.-1699.) i uspostavom granice između Mletačke Republike i Turskog Carstva na području Dalmacije, osobito prema Šibeniku, krajem 1671. , kao i povratkom franjevaca iz Šibenika na Visovac 1672., Mari Žižić otvorio se put odlaska u Šibenik. Uređeni pravni status franjevaca, kako od strane Mletačke Republike, tako i od turskih vlasti, omogućio joj je posredovanjem franjevaca legalan prijelaz na područje Mletačke Republike, kako je to vidljivo u molbi upućenoj Mletačkom senatu za potvrđivanjem posjeda redovnica izradom katastarske karte, 1762. godine. U spomenutoj molbi između ostalog piše:
„Da bi izbjegle nepodnosivi jaram otomanske tiranije, uz pomoć otaca male braće [Malih otaca opservanata], zvanih Bosancima, bile su prevedene u preblago krilo ove uzvišene Mletačke Republike, Redovnice – Trećoretkinje istoga Reda sv. Franje, i godine 1673. našle su svoje sklonište u jednoj maloj kućici u šibenskom Varošu gdje su, uz pomoć svojih radnih napora i uz milostinju vjernika, nastavile i još uvijek nastavljaju svoju prisutnost s uzornim svojim vladanjem, sa hvalevrijednim žarom u službi njihove Svete Ustanove, i sa sveopćim zadovoljstvom ovoga grada.“
Iz ove molbe vidi se u kakvim je uvjetima živjela Mara Žižić u Promini. Bio je to nepodnosivi jaram otomanske tiranije kojoj su ona i Kata Burmaz bile trajno izložene, a 1673. bio je vrhunac te tiranije, zasigurno i zbog velike vjerske angažiranosti,osobito Mare, koja i prva dolazi u Šibenik 1673. i nastanjuje se u jednoj maloj kućici u šibenskom Varošu.
Mara i Kata Burmaz ostavile su upečatljiv trag u vjernicima prominskoga kraja i šire, a njihova zauzetost za malog čovjeka i uzoran vjernički život u Promini bio je poznat i žiteljima Šibenika među kojima su bili mnogi koji su pobjegli u Šibenik pred turskom tiranijom, osobito u organiziranom preseljenju stanovništva 1648. i nakon kuge u Šibeniku 1649., kao i u kasnijim godinama. Stoga su od “strane stanovnika ovoga Grada” bile pozvane1673. da se nastane u Šibeniku kako bi im služile kao uzor u njihovu vjerničkom životu i pružale im pomoć u raznim potrebama. Taj podatak nalazimo u jednoj intervenciji (noti) iz kancelarije šibenskog biskupa Mate Zanonnia, 1898. kotarskom poglavaru u Splitu, vezanoj za prikupljanje milostinje. U istom dopisu također se navodi da su Trećoredice sv. Franje bilepozvane u Šibenik kako bi poučavale djecu u kršćanskom nauku i pružale besplatna prenoćišta siromašnim vjernicima iz obližnjih sela.
U ovom dokumentu, kao i u navedenoj molbi Mletačkom senatu 1762., te drugim dokumentima koji navode godinu dolaska Mare Žižić u Šibenik, 1673., vidljivo je da se poimanje Trećoredica sv. Franje u šibenskom Varošu poistovjećivalo s karizmom koju je majka Klara kao utemeljiteljica dala svojoj redovničkoj zajednici, a ona joj je u potpunosti ostala vjerna. Stoga je ime i osoba majke Klare Žižić značilo isto što i njezina redovnička zajednica. Ovakvo poimanje osobe i djela majke Klare proizlazi iz izrazito naglašene poniznosti kojom je ona vršila svoju poglavarsku službu u duhu sv. Franje i sv. Klare Asiške.
Dolaskom u Šibenik, Mara s. Klara nastavila je – kao i u Promini – pomagati franjevcima u pastorizaciji puka zajedno sa svojim sestrama s. Serafinom Burmaz, s. Gabrijelom Burmaz, s. Serafinom Čavčić, s. Franciskom Žižić, s. Andrijanom Mandušić…itd. Majka Klara je zasigurno imala veliku podršku u svojoj redovničkoj revnosti i angažiranosti u vjerskoj pouci odraslih i djece od tadanjeg župnika župe Gospe van Grada fra Jure Markovića, rodom iz Doljana u Bosni, koji je bio župnikom od 1668. do 1685. Fra Jure Marković uživao je kao župnik i redovnik velik ugled te je od strane crkvenih i civilnih vlasti dobio niz pohvala i priznanja.
Znakovitost odabira mjesta stanovanja
Mara nije bez razloga odabrala mjesto svoga prebivanja izvan gradskih zidina, nedaleko od župne crkve Blažene Djevice Marije u Vrtlinama (Gospe van Grada). Zasigurno se moglo naći unutar gradskih zidina sigurnije sklonište, kao što su fratri s Visovca, sklanjajući se pred Turcima, našli sigurnije mjesto unutar zidina Šibenika. Ona je očito bila vođena drugim motivima, te se pod cijenu trajne nesigurnosti i nezaštićenosti nastanila izvan gradskih zidina, dijeleći sudbinu onih koji su ovamo došli ranije, bježeći pred Turcima.
Lazareti za kužne bolesnike (gubavce, oboljele od kuge…) također su bili izvan gradskih zidina. U neposrednoj blizini Marine kućice u Varošu (ili Vrtlinama) bila je crkvica sv. Martina (u nekim zapisima sv. Lazara) do koje se nalazio lazaret sv. Lazara (Hospital sv. Lazara) koji je služio za izolaciju gubavaca, oboljelih od kuge ili drugih zaraznih bolesti. U Šibeniku su često bile teške epidemije kuge 1348., 1397., 1479., 1483., 1526., 1544., 1553., 1649., 1690., 1835/6., 1856., 1872. i 1887. Može se zaključiti da je blizina lazareta sv. Lazara također jedan od razloga zašto se Mara s. Klara nastanila izvan gradskih zidina, kako bi zajedno sa svojim sestrama pomagala njegovati takve bolesnike i pružati im potrebnu utjehu. Osjetljivost za bolesnike, siromahe i umiruće ostala je u redovničkoj zajednici Sestara Franjevki sve do danas. Dugo se zadržala i praksa njege bolesnika po privatnim kućama, pohod umirućima i molitva u kućama gdje su bili mrtvi.
Osim što se majka Klara zajedno sa svojim sestrama brinula za bolesnike izvan svoga hospicija, one su i u svom hospiciju njegovale bolesne. Tragom matičnih knjiga umrlih župe Gospe van Grada nalazimo zapise o hospiciju sestara kao mjestu gdje su ljudi umirali. Iz tih podataka može se zaključiti da su sestre od svojih početaka, počevši od majke Klare Žižić, u šibenskom Varošu primale u kuću na liječenje i njegu bolesnike razne dobi, od djece do starijih osoba. Neki od njih nisu se mogli izliječiti, pa su kod sestara i umirali. Najčešće su bili rodom iz zagorskih sela (Mirlović, Blizna, Moseć, Vinovo, Prgomet, Sedramić, Labin, Sratok, Gradac, Kraljice, Boraja), naseljeni u Varošu, ili iz bliže okolice Šibenika (Vrpolje, Zablaće, Mandalina, Zlarin), a iznimno iz daljih krajeva, kao Ana Curković (Poljak) iz Suhača (Sinj). Među umrlima u kući sestara nailazimo i na ženu nepoznatih roditelja Martu Milutin, siromašnu i bez vlastitog doma koja je živjela kod sestara, gdje je i umrla 1842. Na osjetljivost sestara majke Klare za ljude na rubu ukazuje i podatak da je u kući Trećoredica našao svoje utočište i prosjak nepoznatih roditelja, Ivan Nikola Mešina, umro u njihovoj kući 1847. godine.
Don Krsto Stošić, pišući o franjevkama u šibenskom Varošu, navodi prema nekim sudskim spisima iz 1813., kako su sestre primale na duži boravak starije ženske osobe, primjerice Mariju Mrčela iz Koprna i Ivanicu Živković iz Petrova polja, staricu od 80 godina, koja je kod redovnica živjela 7 godina.
Franjevačka susretljivost i otvorenost za malog čovjeka i njegove potrebe dovodi nas do jedinstvenog egzistencijalnoga konkretizma majke Klare koji nam svojom jednostavnošću otkriva njezinu duboku vjeru. Ona se očituje kao službenica Božja koja sluša, moli, ljubi, radi, uči i naučeno s ljubavlju ostvaruje; kao osoba koja je dobro shvatila da su djela ispred riječi, primjer ispred teoretske rasprave, upravo prema temeljnom učenju prvog učitelja – Krista, što je sv. Franjo vrlo dobro shvatio. Majka Klara razvila je sa svojim sestrama blizak odnos s narodom osobito kroz otvorenost njezina doma putnicima.Koliko je ovaj oblik pomoći bio potreban vidi se i po tome koliko je povijesno trajao, sve do druge polovice 20. st. kada je od komunističkih vlasti bio zabranjen. O tome piše majka Roža Lovrić u iskazu o svom trogodišnjem upravljanju redovničkom zajednicom Sestara Franjevki – Trećoredica u Šibeniku (od 6. VI. 1950. do 6. VI. 1953.): “Prema staroj tradiciji primale smo naš seoski svijet besplatno na konačište. To je ukinuto, jer nam je civilna vlast to zabranila, pače jednom nas oglobila 600 din.” Ne znamo kolike su tisuće putnika prošle kroz ovaj hospicij. Nalazimo jedan podatak, naveden prema „Knjizi o primanju“, kako je samo jedne godine pred svjetski rat prošlo kroz hospicij 5000 putnika. Brojna sjećanja starijih sestara i mnogih ljudi također nam potvrđuju njegovo značenje.
Otvorena vrata hospicija i mnoga nahranjena usta uzvratila su istom otvorenošću majci Klari i njezinim sestrama kada su u franjevačkom siromaštvu odlazile u prošnju skupljajući milostinju. Narod ih je doživljavao vrlo bliskima i nazivao ih svojim “tetama” kako nam to donosi i Knjiga od uspomene na više mjesta.
Naziv “tete” neki dovode u vezu s nazivom za franjevce u Bosni “ujaci”, što je vrlo vjerojatno, znajući u kakvom su okruženju prve sestre živjele. Ovaj oblik uzajamne pomoći naroda i sestara bio je prepoznat i cijenjen od civilnih i crkvenih vlasti kao vrlo koristan i potreban, kao i njihov uzoran život, a na poseban način to su znali cijeniti obični, mali ljudi.
Ustanovljenje Družbe sestara franjevki od Bezgrješne
Jedan od glavnih motiva zbog kojeg je Mara Žižić došla u Šibenik nije zasigurno bio sklanjanje pred otomanskom tiranijom, koju je podnosila tolike godine ranije. To se jasno može zaključiti iz njezinih postupaka. Knjiga od uspomene daje nam na samom početku temeljni razlog dolaska majke Klare u Šibenik, a to je osnivanje redovničke zajednice Trećoredica sv. Franje u šibenskom Varošu. Time se ostvarila Božja volja koja se događa po molitvama sv. Franje i Spasiteljevim dopuštenjem, kako bi se po primjerenom životu franjevačkih zajednica braće i sestara, raširenim po svim mjestima, većim i manjim, dalo svjedočanstvo Božje prisutnosti među ljudima. Potaknuta Božjim nadahnućem, došavši u Šibenik, Mara Žižić je učinila važan iskorak kako bi ostvarila nužne preduvjete za život koji će odgovarati njezinoj želji i potrebi za uređenim oblikom Bogu posvećenog života, koji nikako nije mogla ostvariti pod turskom vlasti.
Velike stvari ne događaju se odjednom. One imaju svoj put dozrijevanja koji se događa tiho, gotovo nečujno, kao što i sjeme bačeno u zemlju raste nečujno i neprimjetno dok ne donese svoj rod. Ta zakonitost rasta sjemena koje je Bog posijao u dušu majke Klare više je nego očita. Iz Promine, gdje je provela najveći dio svoga života, dolazi u Šibenik s jasnom spoznajom svoga poziva i poslanja. Kada joj se u Šibeniku nakon nekog vremena pridružila Kata Burmaz, Mara je krenula u konačnu, pravnu proceduru ustanovljenja redovničke zajednice, ostvarujući to unutar franjevačkog Reda čijoj je duhovnosti pripadala i u njoj već bila formirana kao svjetovna franjevačka trećoredica. Pridruživanjem svoje Trećoredske zajednice Prvom franjevačkom Redu, odobrenim od najviših franjevačkih poglavara provincije Bosne Srebrene, učinjen je još jedan značajan korak kako bi zajednica postigla potpuni pravni status crkvene ustanove. Provincija Bosna Srebrena uputila je po svom delegatu, gvardijanu samostana sv. Lovre fra Franji Kovačeviću, 10. studenoga 1679., šibenskom biskupu Ivanu Dominiku Callegariju molbu za odobrenje ustanovljenja redovničke zajednice sestara Trećega reda sv. Franje, na što je biskup odgovorio pozitivno, dajući svoju suglasnost da pobožne žene, Mara i Kata, mogu primiti redovničko odijelo i potpuno se posvetiti Bogu po Pravilu sv. Franje za Treći samostanski red, odobrenom od pape Leona X.
Primanjem redovničkog odijela (franjevačkog habita) Mare Žižić, redovničkim imenom s. Klare i Kate Burmaz, redovničkim imenom s. Serafine, 17. studenoga 1679., na dan sv. Elizabete Ugarske, zaštitnice Trećeg reda, u crkvi sv. Lovre, po rukama gvardijana fra Franje Kovačevića, ostvaren je službeni početak nove redovničke zajednice u Šibeniku. Iz redovničkog Pravila, kojeg je prihvatila za sebe i svoju zajednicu, majka Klara je s izrazitim naglaskom njegovala krepost poniznosti, zajedništva, siromaštva i pokore. Svojim bezuvjetnim opredjeljenjem za Isusa Krista i Crkvu, stalno hranjena sakramentalnim životom i osobitim štovanjem Blažene Djevice Marije, o čemu nam svjedoči drevna slika Bogorodice s Djetetom, tzv. „Umilna Gospa“ koju je majka Klara dobila na dar od slavnih junaka u borbi protiv Turaka, braće Omelića, djelovala je evangelizacijski i bila je svjetlo svima koji su je susretali. U prilici njezine smrti zapisano je u Knjizi od uspomene da ju žaljaše vas grad i Varoš, budući 27 godina pod svetim habitom kako jedna svića sijala poniženstvom i z dobrom prilikom. Na drugom mjestu u istim izvornim spisima, o njoj i o s. Serafini piše kako se one učiniše jedno ogledalo ovoga Mista, a navlastito Klara. Ona se viđaše sveti život činiti, u svakomu obsluženju i dobri dili.
Tako se majka Klara opsluživanjem Pravila, crkvenih i Božjih zapovijedi, i nadasve djelima ljubavi, odlikovala svetim, čak najsvetijim životom (sanctisimevixit), kako je zapisano prigodom njezine smrti. Završivši sveto svoj zemaljski život, 21. rujna 1706., tijelo joj je pokopano u vlastitoj grobnici, u franjevačkoj crkvi sv. Lovre. U vjerničkom puku, osobito među njenim sestrama, do danas je ostao glas o svetoj utemeljiteljici Družbe sestara franjevki od Bezgrješne.
Majka Klara ostaje nam uzorom u življenju izvornih franjevačkih i evanđeoskih vrednota koje je ona tako dobro prepoznala i ostvarila u svom životu. U školi sv. Franje Klara Žižić je slijedila isti put. I ne samo ona već i njene sljedbenice. Te kćeri Franje i Klare Žižić zadovoljavale su se biti velike u ljubavi, u karitativnoj poniznosti i u poniznoj ljubavi kao znaku osobne, svjesne i slobodne pokore te kao sredstvo apostolata dobrog primjera, onog na djelu. Sv. Franjo Asiški govorio je i pisao svojoj braći: “Svi možete propovijedati svojim životom.” Iščitavajući iznova pisane izvore koji govore o životu i duhovnosti majke Klare ne možemo ne doći do tih ideja koje su sastavni dio etičko-vjerske i djelatne “metafizike” majke Klare Žižić.
Vrijednosti koje je živjela Klara Žižić i danas su jednako aktualne ne samo za redovnice nego i za svakog istinskog vjernika. To je radikalno nasljedovanje Isusa Krista, evanđeoska malenost, poniznost, jednostavnost, požrtvovnost, siromaštvo, samozatajnost, ljubav prema Crkvi, prema vlastitom narodu i svakom čovjeku u njegovim potrebama, vremenitim i duhovnim. Za majku Klaru Žižić otvoren je u šibenskoj katedrali, 21. rujna 2004. biskupijski kanonski postupak za njeno proglašenje blaženom i svetom.
Pišući o službenici Božjoj majci Klari Žižić, spominjemo se upravo ove godine 340. obljetnice početaka Družbe sestara franjevki od Bezgrješne i 40. obljetnice od kako je uzdignuta u Red družbi papinskog prava. Završavajući ovaj članak poslužit ću se uvodnim riječima spomen-knjige napisane 1973., o 300. obljetnici Družbe. “Nikle smo prije tristo četrdeset godina i to ovdje, na našem kamenu, sivom i neuništivom, siromašnom a neraspadljivom; preživjele gotovo tri i pol stoljeća s Bogom kojemu smo se posvetile; u krilu Crkve s kojom smo postojano živjele; sljedbenice svetoga Franje i naše svete utemeljiteljice službenice Božje majke Klare Žižić, kojima smo se uvijek divile; s narodom jadnim. a dragim s kojim smo zajedno trpjele, molile, gladovale i plakale.
Da, ovdje, u tom gradu, kojemu je vjera bila duša, um ognjište kulture, srce ponos naroda; u Šibeniku, najstarijem hrvatskom gradu na obalama Jadrana.”
