Sredinom svibnja prošle godine ukraden je najveći dio jedne od najvrjednijih privatnih numizmatičkih zbirki u Šibeniku, vjerojatno i u Dalmaciji. Riječ je o zbirci zlatnih i srebrnih novčića Šibenčanina Đorđa Chiabova, strastvenog numizmatičara koji je više od četrdeset godina skupljao kolekciju po kolekciju novčića želeći ih u naslijeđe ostaviti svojoj djeci, sinu Karlu i kćerki Heleni.
Zlatni novčići, teški skoro dva i pol kilograma, ali i gotovina iz stana njegove udovice Vanje Chiabov u centru Šibenika postali su plijenom razbojnika 12. svibnja prošle godine. Razbojništvo se dogodilo usred bijela dana, u samo pola sata koliko je gospođi Vanji trebalo za kupnju potrepština u obližnjem dućanu i povratak doma.
Zanimljivo je da je riječ o vrlo frekventnom dijelu Šibenika te da stan Chiabovih nije izdvojen, nego je, praktički, usred višekatnice u staroj gradskoj jezgri. Pljačkaše nije omela ni činjenica što je u vlasništvu obitelji Chiabov ugostiteljski objekt “Bagatin” koji se praktički nalazi s druge strane kompleksa povijesnih građevina, na samo par desetaka metara od ulaza u kuću.
Gubi im se svaki trag
Svoju je zbirku marljivo upotpunjavao, a radi se o serijama zlatnika ili srebrnjaka koje su izdavane u povodu olimpijskih igara i drugih sportskih susreta, različitih manifestacija ili značajnih događaja u prošlosti. Sjećam se tako zlatnika koji se odnose na republike bivše države, pa na vremenska razdoblja…
Te kutije je brižno čuvao. Bile su po cijelom stanu. Dio se nalazio i u spavaćoj sobi. Kada je provaljeno, cijeli stan je izprevrtan. Zlatnici su pokradeni…, a držim da tolika količina 24-karatnog zlata u novčićima mora ostaviti neki trag. Ne može se samo tako netko pojaviti kod zlatara ili u poslovnici za otkup zlata i istresti dva i pol kilograma zlata, prema trenutnim tržišnim procjenama vrijednog oko sedamsto tisuća kuna… Bilo bi sumljivo i kada bi donio dva-tri zlatnika…
Od razbojništva do danas, s policijskim istražiteljima sam se, na vlastitu inicijativu, čuo nekoliko puta… Posljednje što su mi kazali jest da imaju nekakav trag. Meni je to slaba utjeha, a kako vrijeme prolazi, gasne i nada da će se pronaći očeva ostavština. Toliko sam ojađen takvom situacijom da teško pronalazim riječi – razočarano priča ugostitelj.
Sumnjam na…
Dodaje kako ne može ni na koga uprijeti prstom, ali se teško može oteti dojmu da je u razbojništvu sudjelovala skupina mladih ljudi koji su danima sjedili na obližnjem štekatu jednog kafića s pogledom na ulazna vrata kuće u kojoj se nalazi stan njegove majke.
– Sjedili su za tim stolovima nekoliko dana. Nikada prije nisu tu bili i nikada ih poslije pljačke nisam vidio. To nije bila njihova štacija. Svi su oni dobro poznati policiji, svaki ima debeli policijske dosje. Neki su danas u zatvoru. Ne bi se zakleo da nemaju baš nikakve veze s krađom. No, zar je na meni da istražujem i dokazujem gdje su i s kim bili u vrijeme provale?! Sve sam to ispričao istražiteljima…
Majka mi i danas sanja te zlatnike jer dobro zna koliko se zajedno s ocem žrtvovala za njih. Rasplače se na svaki spomen. Ostarila je od tada za deset godina. Podijelila ih je u tri kutije, na jednoj je pisalo moje, na drugoj sestrino ime… jedna je kutija bila njezina. Ne vjerujem da su razbojnici znali što će pronaći… U protivnom ne bi im po hodniku ispadali novci. Dok su bježali, na hodniku im je ispalo skoro 20 tisuća kuna. Iza kreveta smo pronašli plik novčanica od 2950 eura. I to su ostavili…
Bio bih zahvalan na svakoj informaciji koja će dovesti do njih. Takvi ne bi prezali ni od težih kaznenih djela! Što da mi je u trenutku pljačke naišla majka… Pa, bacili bi je niz skale u hodniku… Nemojte me krivo shvatiti. Vjerovao sam državnim institucijama da će odraditi posao i uhvatiti razbojnike. Teško mi je više čekati… – rekao je Karlo Chiabov.
