Hrvatsko planinarsko društvo Kamenar iz Šibenika prvi put osnovano je 1926. godine. Otada naovamo još je nekoliko puta prestajalo i započinjalo s radom da bi konačano od 1985. godine započelo s kontinuiranim radom koji traje dugih trideset godina. Zadnjih osam godina na čelu HPD Kamenar je predsjednica Sonja Cukrov Sunko, a s nama je podijelila nekoliko značajnih detalja Društva koje je obilježilo ne samo planinarski život Šibensko –kninske županije, već i onaj na nivou Hrvatske. Naime, upravo su članovi HPD Kamenar u vrijeme postojanja odsjeka speleologije sudjelovali u ekspediciji na Lukinoj jami na Velebitu.
Zadnjih trideset godina Društvo bilježi porast broja članova, a neki od njih nositelji su Brončanog, Srebrnog i Zlatnog znaka Hrvatskog planinarskog saveza kao i Povelje HPS-a za svoj dugogodišnji rad. Iako se Kamenar u javnosti često percipira kao društvo starijih članova, to je zbog toga, a o čemu rijetki razmišljaju, što su pripadnici HPD Kamenar dugogodišnji članovi Društva koji su s Društvom zajedno starili. To je, pak, mora se reći, posebno priznanje Društvu i za svaku pohvalu.
UPRAVA NA ODLASKU
Možete li u nekoliko rečenica sažeti trideset godina rada Društva? Što biste izdvojili kao najvažnije trenutke?
Naglasila bih da je planinarenje od prije trideset godina i danas ostalo – isto. Razlika je u tome što danas dio puta možemo prijeći automobilom, a nekoć smo išli vlakovima. Ali za onog tko voli planinu, sve je ostalo jednako kao nekoć. Što se tiče konkrentih stvari, 2002. godina je najznačanija godina za Društvo. Te smo godine dobili priznanje za najbolju planinarsku udrugu u Hrvatskom planinarskom savezu i Plaketu Saveza športova Šibenik. Naglasila bih i 1998. godinu kada je u Rupićima napravljena naša planinarska kuća ‘Ćićo’. Zatim tu je 2010. godina koja je meni veoma važna jer smo tada prvi put za rad dobili svoju prostoriju. Dotad smo se nalazili u kafićima, po privatnim kućama. Tek tada smo uspjeli dobiti svoj prostor u koji smo mogli skupiti knjige, slike…
Onda je ovo svojevrsna proslave i te mini obljetnice?
Da, baš tako. Iduće godine je velika obljetnica, 90 godina od prvog osnutka Kamenara. Razmišljali smo da spojimo te dvije obljetnice i to bi bilo lijepo. Međutim, krajem ove godine doći će do smjene Uprave koja je htjela obilježiti ovih trideset godina, a da neka nova Uprava obilježi tih 90.
Što se tiče članova Kamenara, što biste rekli, koje su vrline koje ih krase?
Od članova se ne traži da budu fizički jaki, to se sve stekne postepeno. U početku se ide na lakše uspone i tek potom sve više i više ukoliko pojedinca to zanima. Vjerujem, kad bi mladi ljudi samo jednom krenuli i kad bi vidjeli sve te ljepote da bi stalno išli u planine. Šibenik nema jaku tradiciju planinarenja. U nekim krajevima dijete čim prohoda vodi se u planine.
Zanimljivo da to spominjete s obzirom da se Kamenar prvi put spominje daleke 1926. godine?
Da, ali u našem Društvu prosjek godina je 60. Imamo mi i mlađih članova, ali uglavnom više je starijih. Treba krenuti dok ste mlađi. Mislim, naši umirovljenici su s nama dugi niz godina, oni su s nama ušli u mirovinu i svaka im čast na tome. Mi njih obožavamo, puni su iskustva. Naš prvi predsjednik Antunac ima blizu 80 godina i još planinari. Mislim da nije u redu da netko ode u mirovninu sa 65 godina i onda odluči planinariti jer tada je teško i njemu i ostalim članovima. Znaju krenuti i mladi, onda oni odu ili studirati ili se udaju, ožene i nema ih. Onda se vrate sa 40, 45 godina.
Koje su sve aktivnosti unutar Društva?
Nije riječ samo o planinarenju. Imamo planinarsku kuću koju održavamo, markiramo staze. Svako društvo ima određene staze. Imamo stazu na Velebitu , na Poštaku. To su određeni zadaci koje dobijemo. I nije dovoljno samo markirati stazu, treba ju i očistiti što je ponekad veći zadatak. Organiziramo veće izlete, a kao član HPS-a, sudjelujemo u svemu što Savez traži. Radimo i naš list jednom godišnje ‘Glasnik Kamenara’ koji izlazi već dvadesetak godina, a koji sami uređujemo.
Maloprije ste spomenuli da među Šibenčanima ne postoji tradicija planinarenja. Što je s terenom, planinama, stazama? Je li županija pogodno tlo za planinarske aktivnosti?
Na području županije postoji terena. Imamo najvišu planinu, Dinaru, a tu je i Promina. Ne znam jesu li ljudi možda prije više planinarili, ali kad idemo na Klek kraj Ogulina tamo susrećemo i malu djecu, mlade. Na Orlovački mlade vidimo samo na našoj stazi ‘Ante Frua’ u travnju kad se okupi stotinjak ljudi koje potom vodimo do Orlovače i oni to odrade bez problema.
Imate li možda kakvu poruku za mlade roditelje u tom smislu?
Da što više odlaze u prirodu. Nije važno osvojiti vrh nego biti u prirodi. Bila to nizina ili visina, svejedno je. Treba uživati u onom što se vidi, osjeti. Riječima se ne da opisati koliko tu ima boja, mirisa. Nažalost, danas i ako odlaze u šetnje to je onda po trgovačkom centru. Znam da ne mogu svi voljeti planinu, ali priroda se voli.
NAĆI ZAMJENIKA
Planovi za budućnost?
Evo, sad će biti osam godina da sam na dužnosti predsjednice Društva. To su dva mandata i meni je zbilja dosta te je moj plan da nađem zamjenika. Moram priznati da se čovjek zasiti tako da je jednostavno došlo vrijeme za druge, svježu snagu. Kad sam došla na čelo Društva, dvije godine obijala sam vrata da bismo dobili prostor. Meni je tada bilo nezamislivo da tako staro Društvo nema svoje prostorije negdje gdje se možemo naći i mimo onog jednog sastanka koji tjedno imamo po sat vremena. U tih sat vremena ne možete sve ni napraviti što biste imali. Inače, naš se prostor nalazi u Ulici kralja Zvonimira, nasuprot Starog pazara, ali sastanke održavamo u sportskoj dvorani Miminac.
Ukoliko se netko želi pridružiti HPD Kamenar kako i gdje to može učiniti?
Vrlo jednostavno. Samo treba doći na sastanak koji imamo svaki četvrtak u 18 ili 18.30 sati i tada dobije sve potrebne informacije. Ono što je za početak najvažnije je da ima dobre cipele jer, što bi se reklo, dobra cipela glavu čuva. Treba cipela koja je visoka da čuva zglob, zatim ruksak… Članarina je za radno aktivne 100 kuna godišnje.
