Kada se mistika vina i umjetnosti stope u jedno, dobili ste vinorel, pomalo čudesnu i gotovo nepoznatu tehniku slikanja vinom. Ne kaže se uzalud za vino da je božansko piće i nadahnuće umjetnicima. A kada se njime slika, to je doživljaj koji u čovjeku pobuđuje ono najlirskije. I najvažnije, vino je jedina boja s kojom čovjek može nazdraviti u društvu, to ne možete ni s kavom, ni sipinim crnilom, a kamoli čajem – riječi su Ivice Kiša, arhitekta i profesora na Likovnoj akademiji koji se s pravom može nazvati najvećim hrvatskim promotorom vinorela.
A kad profesora Kiša spojite s najvećim promotorima plavca malog iz Zagreba, ekipom iz udruge Plavac mali, došli ste u iznimno zanimljivu radionicu na kojoj su se zaljubljenici u vino, ali i umjetnost, mogli upoznati s ovom, pomalo zaboravljenom tehnikom slikanja, koja datira još iz doba renesanse.
O različitostima i sličnostima akvarela i vinorela na radionici govorila je i riječka umjetnica Diana Sokolić. Vinom se dobivaju tako fini prijelazi i nježni tonovi kakve je gotovo nemoguće dobiti s akvarelom. Vino se izravno nanosi na akvarel papir, a gradacija boja postiže se tako da se svaki put, prije novog nanošenja, pričeka dok se prethodni sloj ne osuši. A vinorel zrije i kao vino, to je slika koja tijekom vremena mijenja svoje boje, jer vino nastavlja sazrijevati na papiru i slika mijenja svoju toplinu prelazeći iz jednog toplog ili hladnog tona kojeg pigment ostavlja na papiru u sepiju – kaže Kiš.
A dalmatinski plavci pokazali su se kao izvrsna boja jer su prebogati taninom te s vremenom nježne crvene nijanse prelaze u zagasito ljubičaste ili tamnocrvene tonove. Prvo i osnovno pravilo vinorela je da se uvijek koristi samo jedna sorta jer se, kao i u životu, vina ne miješaju ni kad se piju, a pogotovo se ne miješaju kad se s njima slika. Drugo pravilo je da se u donjem lijevom kutu uvijek potpisuje etiketa i godina berbe iz koje je slika nastala, a treće je da se slika nikad ne drži pod staklom ili da se skriva pod mapama jer vinoreli vole sunce i, kako kaže profesor Kiš, vole ljude.
– Zato je promocija vinorela također promocija naših vina i našeg podneblja. Bilo bi pametno da svaki vinar ima kolekciju vinorela napravljenog s njegovim vinom pa da po izložbama u svijetu, kad predstavlja svoje butelje, izloži i slike. Ili da u vinarijama ponudite gostima radionice vinorela. To je onda prava simbioza umjetnosti, enologije, turizma i biznisa – napominje Kiš.
A ima li časnijeg i sretnijeg kraja za jednu bobu grožđa od toga da završi kao slika?
