Razgovor s gđom. Marijom Baranović, objavljen u “Mihovil – glasilo za vjeru i kulturu Šibenske biskupije”
Gđa Baranović je preminula nedugo nakon razgovora, pa je ovaj tekst u spomen na nju i sve Križare.
Razgovor vodio: don Stipe Perkov
ŽELIM ŠTO PRIJE OTPUTOVATI U MOJE STARO DRUŠTVO, U NEBO, KOD DON ANTE RADIĆA, NEVENKE ŠARIN, DOBRILE BUJAS I MARICE STANKOVIĆ
Malo je tko još živ iz Križara, predratnog katoličkog društva, Marija Baranović rođ. Milković živa je, ovdje u Šibeniku, u dubokoj starosti, 96. godini. Sjeća se davno prošlih dana i događaja u svezi šibenskih križarica koje je predvodio don Ante Radić. Ovo njezino svjedočanstvo može nas zadiviti i u nečem dobrom potaknuti. To je zadnje što još mogla učiniti za vjeru našu katoličku – svjedočanstvom.
Jest, rođena sam 1919. godine u šibenskoj težačkoj, katoličkoj obitelji Milković. Nakon Ženske osnovne škole upisala sam se na krojački Zanat ženske odjeće. Kod sestara Benediktinki dodatno sam završila i tečaj pletenja i vezenja. Imala sam sreću zaposliti se u najboljem šibenskom salonu „Gema“, gdje me zagledao moj budući bračni drug Metod Baranović.
Kako sam postala križarica?
Moji su me roditelji od rođenja upućivali u crkvu, na misu, vjeronauk koji nam je u školi držao don Frane Grandov dosta je utjecao na moju vjersku formaciju, inače sam u djetinjstvu i mladosti pripadala župi Gospe vanka grada, iako sam na Misu najviše išla u crkvu sv. Lovre. Kad sam postala križarica u toj crkvi slušala sam misu svaki dan prije posla, vjerojatno i zato jer je bila najbliža mjestu moga stanovanja – Građi. Početkom tridesetih godina, nakon ubojstva Stjepana Radića i Januarske diktature u Šibeniku se rasplamsalo vjerničko Križarsko društvo na čijem je čelu bio don Ante Radić, pravi domoljub i svećenik. Bio je duša i srce križara i križarica, katoličkog pokreta između dva rata.
Da, bili smo odvojeni. Don Ante nije dozvolio da budemo mješovito društvo, iako su se muškarci bunili. Oni su kanili bolje se upoznati s nekom od križarica pa neku od njih izabrati za svoju buduću bračnu družicu.Koji je bio naš program? Križari su po križarskom programu trebali biti svetiji u vjeri i jači u domoljublju. O tome svjedoči i naše geslo ŽEA: Žrtva, Euharistija i Apostolat Žrtvovali smo se živeći po vjerskim načelima, skupljali smo žrtvice za uspjeh križara, za našega biskupa prigodom njegova imendana i pred neke aktualne događaje; Euhatristija je bila naša svagdašnja žrtva i gozba, a posebice nedjeljna misa, bez nje nemoguće je zamislili križarsko društvo; Apostolat je dolazio kao posljedica žrtve i euharistije, značio je širiti Evanđelje u svijetu što smo činili i svakidašnjom molitvom kao i raznim predavanjima, priredbama, duhovnim obnovama, hodočašćima, izletima… Imali smo svoju knjižaru, ondje kod kazališta gdje je sada kafić „Viktorija“, u toj knjižari nudili smo katoličke novine, i „Katolik“, razne naše publikacije kao i knjige vjerskog sadržaja domaćih i stranih autora. U toj našoj knjižari, sjećam se, radila je Zilpa Arbans. Posjećivali smo i kino kad bi bio koji dobar film u kinu „Tesla“ ili Kazalištu gdje su se također prikazivali filmovi.
Naše priredbe i predavanja održavali smo u Katoličkom domu, u čemu nas je podržavao i naše priredbe posjećivao šibenski biskup Jeronim Mileta. Pozdravljali smo se našim križarskim pozdravom: „Bog živi!“ Jednom smo duhovnu obnovu držali čak u Subotici a jedne duhovne vježbe u ličkom Dreržniku, 1939. godine, kad nas je tamo posjetio zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac i pružio nam u pastoralu svestranu podršku.
Uz našeg don Antu Radića, duhovnika, na čelu križarica bile su predsjednice, divne, požrtvovne žene: Nevenka Šarin, Dobrila Bujas i Marica Stanković. Kad ih se sjetim i sad mi srce zaigra. One su išle po župama, i u Primošten, Kruševo, te tamo osnivale križarice. Uspijevale su, čega su se god dotakle, pozlatilo bi se. E, da je danas takvih žena!
don Ante Radić s Križaricama
Naše društvo zabranili su komunisti neposredno poslije rata. Zatvorili su nadbiskupa Stepinca, našeg don Antu Radića, pritvorili si i naše predsjednice, nas članice križarskog društva, bilo nas je u Šibeniku preko 150, rastjerali su. Zašto? Jer smo bile katolkinje i Hrvatice. Oni su nas, da nam mogu sudit i osuditi, proglasili ustašama.
Kako danas živim? Živim ovdje na Baldekinu, u ulici Petra Preradovića, stanu, gdje smo ja i moj Metod uselili 1953. godine. Ubrzo, 21. travnja, ulazim u 97. godinu. Molila sam i jednako molim i danas. Bog je htio da doživim ove godine i da Vam sve ovo ispričam. Pred nekoliko dana bacilo me auto, nije me ubilo, evo me. Krunica mi je najbolja moja životna prijateljica, da mi nije nje, davno bih bila pod pločom. Kad navečer legnem, zaželim da se ne probudim, odnosno da se probudim u nebu kod moga Metoda. Bože, digni me! Želim otputovati u staro moje križarsko društvo kod don Ante, Nevenke, Dobrile, Marice i drugih mojih prijateljica križarica, Bog ih pomilova!
Mihovil glasilo za vjeru i kulturu Šibenske biskupije izlazi 4 puta godišnje i može se naći u svim župama Šibenske biskupije.
