Valja biti pošten i reći; sezona za GKK Šibenik je gotova. Ne toliko zbog 1-5 omjera u Ligi za prvaka, koliko zbog loše ‘krvne slike’ momčadi. Narančasti, naime, čast izuzecima, izgledaju poput ispuhanog balona. Potvrdila je to i utakmica protiv Zagreba (91:97), u kojoj su Šarinovi igrači većim dijelom izgledali kao da nemaju energije, kao da im manjka goriva. ‘Mravi’ su ih, natrčali i nadskakali (16 skokova više), tek tu i tamo Šibenčani bi dali naznake života.
Još prije dva tjedna Šarin je zavapio kako mu je momčad totalno izvan forme. Ali onda se postavlja pitanje, čija je to krivica? Tko je odgovoran što u najvažnijem dijelu sezone (Ligi za prvaka) momčad izgleda kao što izgleda? Istina, ‘građani’ su imali velikih problema s ozljedama, ali i to za sobom povlači pitanje; zašto se igrači tako često ozljeđuju? Je li to posljedica ‘pretreniranosti’ ili, pak, ‘podtreniranosti’? Sve su to pitanja za stručni stožer, a koja sve češće postavljaju i navijači.
Šarin se ne libi ‘opaliti’ po igračima nakon loših partija. Ali, mora ponijeti i svoj dio odgovornosti. Možda i najveći. Sve su glasniji oni koji drže kako Šarin nema kapacitet za neke veće stvari, kako mu je A1 liga limit. I poručuju mu da se povuče. Takvima je najveći argument da Šarin s jačom momčadi nego lani, u slabijoj konkurenciji nego lani, nije napravio pomak. I to je surova istina. Treneru ‘građana’ na ruku ne ide ni što nema nekog velikog napretka po pitanju razvoja mladih igrača, što je Šarinuoči sezone istaknuo kao drugi cilj. Osim Badžima, ostali ‘poletarci’ nisu napredovali, a jedan od njih čak je i napustio klub. Ne znamo detalje, ali čini nam se kako su se u klubu prelako odrekli Franka Kalpića. Da stvar bude gora, riječ je o sinu sportskog direktora Zorana Kalpića. Ta stvar sa sportskim direktorom posebna je priča. Točnija, ta funkcija, čini nam se, postoji samo na papiru. Samo jedan primjer; Zoran Kalpića nitko nije konzultirao prilikom dovođenja JJ Smitha! Takvo nešto ne bi se smjelo događati ozbiljnim klubovima.
Mali dio odgovornosti, ma kako čudno zvučalo, je i na navijačima. Svaka čast na odanosti, na podršci igračima i kad im ne ide, ali tu i tamo nije loše i malo zagalamiti. Čisto da ih probude, da ih trgnu. To što igračima i stručnom stožeru nakon poraza od 45 razlike neće skandirati ‘šampioni’ neće značiti da manje vole klub. Dapače, pokazat će da im je stalo. Da im nije svejedno što bodove s Baldekina odnosi tko god se sjeti (poraz protiv Zagreba bio je peti uzastopni na domaćem parketu). Isto vrijedi i za nas iz medija. Dobre stvari treba pohvaliti, na loše reagirati dobronamjernom kritikom. Naglašavamo – dobronamjernom. Jer i nama lokalnim novinarima u cilju je da klub bude što bolji, da na Baldekinu jednog dana gledamo ABA ili kako će se već ubuduće zvati regionalna liga. I mi smo, poput Šarina, uoči sezone imali san. A onda smo se, na žalost, probudili.
