Nazovete li šibenski Taxi Bubamara, nemojte se previše iznenaditi kad vam stigne vozačica. Ornela Šupe je jedina žena koja vozi taksi u Šibeniku. Uspješna Šibenčanka, zajedno sa suprugom Tomislavom Šupom, otvorila je svoj obrt za uslužne djelatnosti, bavi se čišćenjem interijera i, kao što smo već spomenuli, vozi taksi. Jednu smjenu ona, jednu smjenu suprug. A, samo prije godinu i pol dana priča je bila sasvim drugačija.
DVIJE GODINE NA BURZI
– Dvije godine sam bila na burzi, kao inžinjerka prometa i profesionalna vozačica, nikako nisam mogla pronaći posao. Bilo je to teško vrijeme, živjeli smo svi skupa samo od suprugove plaće. Tada sam odlučila prihvatiti savjet Hrvatskog zavoda za zapošljavanje da probam pkrenuti obrt, da se samozaposlim. Dobila sam poticaj od 28 tisuća kuna, i to kroz jednogodišnje plaćanje doprinsoa, što mi je puno pomoglo. Morala sam napisati dobar poslovni plan, u čemu su mi također puno pomogli ljudi s biroa, i otvorila sam obrt za usluge čišćenja, a tri mjeseca kasnije kandidirala sam se i za taksi koncesiju, koju mi je Grad Šibenik i dodijelio. Sad radim dva posla, velika je gužva, ali sve se stigne. Dakle, prije godinu dana bila sam nezaposlena, a sad sama zapošljavam šestero ljudi. Iskoristila sam i mjeru zapošljavanja osobe starije od 50 godina. Za to sam dobila 25.500 kuna – kaže Ornela Šupe.
Kaže kako je oduvijek bila vezana uz automobile, motore, uz sva prijevozna sredstva, pa zapravo njene prijatelje nije ni začudilo da se odlučila na vožnju taksija.
– To je posao, ali ja ga više doživljavam kao hobi, uživam u vožnjama, razgovorima s ljudima, nikad mi nije dosadno. Nije ‘taksiranje’ samo odvesti mušteriju od jedne točke do druge, tu se i popriča, razmijene se iskustva, i dobra i loša, često sam i svojevrsni psihoterapeut. Najzabavnije je vikendom, kad navečer i u cijeloj noćnoj smjeni najčešće razvozim mlade ljude, do diskoteka i kafića okolo Šibenika. Iako sam žena, nitko se još nije neugodno iznenadio, manje više su svi oduševljeni kad vide ženu za volanom. I, iako često radim noćne smjene, dosad još nisam imala niti jedno neugodno iskustvo – kaže jedina šibenska taksistica.
Taj podatak, nastavlja Ornela, možda nije u potpunosti točan.
– Koliko znam, ima još žena u Šibeniku koje s vremena na vrijeme voze taksi, ali sigurno je da sam ja jedina koja ima baš svoju koncesiju. Gradu Šibeniku za taksiranje plaćam pet tisuća kuna godišnje, i smatram da to nije previše. Na to davavnje više gledam na način kao da sam iznajmila poslovni prostor. Znamo koliko su ti najmovi skupi, a mene to košta nešto više od 400 kuna mjesečno. Mislim da je to sasvim povoljno. Jedino što bi Grad mogao popraviti je da doda još koje parkirno mjesto za taksiste, ima ih svega 15-ak, a 50-ak koncesija. Svejedno, uglavnom dolazimo na poziv, nema puno čekanja na parkingu, pa se uvijek nekako snađem – kaže Ornela Šupe.
POSLA SVE VIŠE
A posla ima sve više, čini se kako su Šibenčani napokon shvatili da se vožnja taksijem itekako isplati, ne smatra se više luksuzom kao prije par godina.
– Istina, sve se više Šibenčana vozi taksijem, a glavni razlog je za to povoljna cijena vožnje. Dođete li do centra grada svojim automobilom, najprije treba imati dosta sreće i pronaći parking. A onda. Kad ga i pronađete, morate ga skupo plaćati. Puno je jeftinije nazvati taksi. Šibenik je mali grad, neće vas puno koštati ako idete i s jednog kraja grada na drugi, sve su te relacije i vožnje relativno kratke – kaže Ornela Šupe.
Želi se i ovim putem zahvaliti svima koji su joj pomogli da stane na noge, a ponajviše djelatnicima HZZ-a, i, naravno, svom supugu i dvoje djece.
– Da nije bilo savjeta sa Zavoda, teško bi se odlučila krenuti u poduzetničke vode. Ovako su mi ti poticaji dali određenu sigurnost. Preporučam svima da dobro pogledaju što se sve na Zavodu nudi, koje sve mjere poticaja nudi država, da napišu dobar poslovni plan i da i sami krenu u poduzetništvo – kaže jedina šibenska taksistica.
