Dragi moji čitatelji, jeste li i vi možda primijetili kako vrijeme ponekad leti? Nismo ni pročitali novine ni popili kavu do kraja, a već je vrijeme da nekamo odjurimo. Na tržnicu, u banku ili na poštu… Ako idemo na posao, čim dođemo, tamo već pauza za kavu?! Tek što smo se vratili natrag s prve pauze i sjeli za radni stol, već je pauza za ručak?! Da, možda se mjerači vremena uspore jedino kad se bliži kraj radnog vremena. Barem oni u našoj glavi.
“Vrijeme je iluzija, a vrijeme za ručak dvostruko veća iluzija”, rekao je jednom neki šaljivac. Vrijeme u našoj glavi protječe brže ili sporije nego na našem satu ili na mobitelu. Osjećamo da je prošlo više ili manje vremena, ne zbog toga što dobivamo sposobnost drugačijeg percipiranja prolaska vremena, nego zbog nekih drugih razloga.
Kad smo eventualno bili u nekoj opasnosti pa se poslije sjećamo tog vremena, čini nam se da su se sekunde pretvorile u minute. Svi sjećamo kad je u školi učiteljica listala imenik, a nikako da zazvoni! Sat pokazuje dvije minute, ali nama se te dvije minute čine kao 20. Jednostavno – cijela vječnost! Naša napetost čini naša osjetila budnima. Mi osjećamo da smo u opasnosti. Jer, što ako se listanje zaustavi na našoj stranici, a pogled uperi na naše ime i prezime?! Događa se da se sjećamo tog perioda kao znatno dužeg zbog činjenice da smo u tom vremenu percipirali znatno više nego obično.
To proživljeno iskustvo nekad je tako puno detalja, tako bogato, s puno zapažanja pa ga se sjećamo kao da je duže trajalo. Naime, situacije koje su opasne za život, ili nam stvaraju strah i napetost, tjeraju nas da obratimo veću pozornost na ono što se događa pa pamtimo puno više stvari koje su se dogodile u kratkom vremenu i time nam to vrijeme postaje duže.
Tako je i kad se spuštate padobranom – subjektivno padobranac osjeća da taj let ili pad traje duže nego što njegov sat objektivno pokazuje. U nekim trenucima, primjerice kad nam je život ugrožen ili osjećamo da bi nam mogao biti ugrožen, kad smo umorni ili pod hipnozom, pod utjecajem emocija i raznih drugih faktora, vrijeme koje prolazi možemo doživjeti sasvim drugačije. Naša predodžba nije točna, ali nam je ona možda važnija od objektivnog mjerenja.
Slično je i ako ste proživjeli uistinu uzbudljiv dan. Na kraju dana činit će vam se da je od ustajanja do večeri prošlo i nekoliko dana. Ovi naši ponedjeljci meni su se brzo izmjenjivali. Čim završim jednu kolumnu, već je vrijeme da pišem drugu. Nisam se ni okrenula, a već je prošlo pola godine otkad se s vama družim. Ako je i vama to vrijeme brzo prošlo, onda nam se sviđalo to što smo radili – meni pisati, a vama čitati. Meni to izgleda psihologično, a vama?
IZVOR :večernji.hr
