Djeca uče kroz igru i razgovor, kroz ljubav i pažnju i zato roditelji trebaju biti osviješteni kako je važno baviti se djetetom od najranije dobi, koliko je važno koje će crtiće gledati i koliko je važno otići u šetnju i razgovarati, kako je važno igrati se smislenim igračkama kao što su kockice, figurice i puzzle i tada se dijete razvija u pozitivnom smjeru
Česte teme majki, rjeđe očeva, djece predškolaca, mjesec, dva prije početka nastavne godine vezane su uz početak školovanja u prvom razredu. Razgovara se o tenisicama za tjelesnu i zdravstvenu kulturu, izgledu i cijeni školske torbe, bilježnicama, olovkama, gumicama, škarama za ljevake i dešnjake, novoj odjeći, mapama ovoga ili onoga izdavača, pernicama na dva i tri kata, strogoj i onoj blagoj učiteljici, o jedinicama i peticama i koječemu još. Naravno mame su sve kupile: najbolje tenisice, bilježnice, pernice….
Dođe taj prvi dan, prvašići stoje pred školom, gledaju u svoju nasmiješenu i razgovorljivu učiteljicu ili učitelja. Vrlo ozbiljno gledaju u učiteljicu i misle: “Zašto je ta teta toliko ljubazna kada je ta škola tako ozbiljna stvar pa teta Mirjana i moja mama ne prestaju pričati već tjednima o školi i vrlo su zabrinute u vezi toga.”
Dio je roditelja opušten i smiren jer vjeruju da će učiteljica na prvom susretu u školi reći što sve još treba nabaviti i u kojem vremenskom periodu. Uostalom, znaju da mogu doći u školu i pitati učiteljicu jesu li nabavili sve što je potrebno. Djeca takvih roditelja smiješe se sramežljivo iz prvoškolske kolone već prvi dan.
Dijete napreduje iz dana u dan
Trebaju li taj prvi dan doći puni različitih znanja, naučenih malih i velikih tiskanih, možda i pokojeg pisanog slova ili možda svih? Trebaju li znati rješavati računske zadatke, brojati do 100 000, znati da je srnjak manji od jelena te da postoji jelen lopatar te kako se zovu njihove ženke? NE, ali…..
Znanost napreduje iz dana u dan, svakodnevno čitamo o novim spoznajama o svijetu oko sebe pa tako i svim područjima djetetovog razvoja: tjelesnom, socijalnom, govornom, spoznajnom i emocionalnom. Trudnice, koje se obrazuju u tom smislu, razgovaraju sa svojom dječicom od dana kada vide prve otkucaje srca na ultrazvučnim ekranima u liječničkim ordinacijama, očevi pjevaju pjesmice trudničkim trbusima svojih supruga svjesni da vibracije dolaze do njihovog prvo, drugo ili trećerođenca. Očevi žele sudjelovati na porodima nakon kojeg ljubav, pažnja i briga samo rastu i rastu.
Zašto priču o slovima počinjem gotovo začećem? Pa upravo je početak važan, najvažniji jer ono dijete iz kolone, koje sa simpatijama i smiješkom gleda svoju učiteljicu, slušalo je tatine pjesme prije rođenja, majka mu je pričala i tepala i unosila se, nježno, u lice u rodilištu. A kako je dijete raslo, nježno ga je milovala kad je bilo bolesno i govorila: “Proći će, bit ćeš opet kao nov!” objašnjavajući mu sve o toj bolesti i ozdravljenju riječima koje je dijete razumjelo. Taj brižni otac pa i silno umoran od posla odveo ga je u šetnju dok je majka pospremala kuću, odveo, dječaka ili djevojčicu (svejedno) na pecanje kod bake i u kokošinjac kod strine ili kod djeda u garažu u kojoj je bilo puno alata. I objašnjavao, objašnjavao, objašnjavao.
A majka je u rano jutro odgovarala na bezbrojna pitanja svoga znatiželjnog malog “zlata”, spravljajući pritom prekrasnu tortu za dječji rođendan i motajući sarmu za dva dana. Objašnjavala što je sarma, od čega se radi, odakle je kupus, što piše na vrećici brašna i šećera, kojim slovom počinje riječ brašno, a kojim šećer… A zatim mu rekla da joj pomogne pospremiti kuhinju.
Razvoj počinje u majčinom trbuhu
Vikendima su zajednički odlazili u posjete bakama i djedovima, u duge šetnje, u Zoološki vrt, u kino i kazalište, zimi na sanjkanje i grudanje i putem u automobilu ili hodajući objašnjavali gdje što piše, što je i zašto negdje nacrtano.
Slikovnice su došle same po sebi, jer takvi roditelji znaju da su slikovnice važne pa su djeca u određenoj dobi poželjela sama nešto pročitati i krenuli su učiti slova. Spontano. Bilo je tu i bojanki i blokića u koje je dijete moglo crtati i praviti se da piše i počelo je spontano pisati tiskanim slovima: MAMA, TATA i svoje ime, neki već s četiri godine. Brojali su praščiće i patuljke u bajkama, jabuke na drvetu u bojankama i koke kod strine u kokošinjcu. A bilo je tih koka puno, dvadesetak. I naučili brojati do deset, dvadeset, možda i na nekom stranom jeziku.
Je li ovo dijete, čiji razvoj pratimo od majčinog trbuha, naučilo čitati, pisati i brojati? Da. Je li to dijete razvilo interes za sva slova i naučilo ih? Vjerojatno da, ako ne sva, a onda sigurno zna većinu, a zna i čitati kraće riječi. Zna li to dijete brojati do deset? Zna sigurno i do 100. Jer kada je saznalo za broj deset sigurno se pitalo što je iza deset, iza dvadeset itd. Je li to dovoljna priprema za školu? Da. Ne treba ih učiti pisana slova jer ih učiteljica u školi uči i pravilnom pisanju i pravilnom spajanju tih slova pa će im biti lakše ako to uče od početka.
Škola – nova situacija u životu
Kroz igru i razgovor, kroz ljubav i pažnju te osviještenost roditelja kako je važno baviti se djetetom od najranije dobi, kako je važno koje će crtiće gledati i kako je važnije otići u šetnju u kojoj će razgovarati s roditeljima o drveću, rijeci, potoku, mostovima, automobilima, jelenima, srnama, i leptirima, kako je važnije igrati se smislenim igračkama kao što su kockice, figurice i puzzle dijete se razvija u pozitivnom smjeru, pripremajući se za sljedeću stepenicu u životu.
Nikako ne treba djecu poticati da sjede cijelo poslijepodne i gledaju TV ili igraju računalne igrice samo kako bi što manje ometali roditelje koji su umorni od posla i života, a život djeteta prolazi onako, usput pa roditelje u prvom razredu hvata panika jer dijete ne može cijelo prvo polugodište sintetički pročitati riječ; npr.: D R V O pročita ŠAL. To nije neuobičajeno prvih mjesec do dva, ali sve dalje je velika poteškoća za dijete jer ostatak odjela već čita rečenice.
Na sreću, više je osviještenih roditelja pa u prvom razredu imamo simpatične “bistriće” s kojima je druženje, razgovor i rad prava uživancija. Roditelji takvih učenika najčešće su opušteni, otvoreni i spremni na razgovor te kvalitetno rješavanje eventualnih problema. Ali prije svega poštuju autoritet škole i učiteljice, prema učiteljici se odnose s poštovanjem. Usmjereni su napretku djeteta u svim područjima njegova školovanja i života. Ohrabruju ga i potiču, a manje kritiziraju i kažnjavaju, zahtijevaju da pospreme svoje igračke i svoju sobu, jer kod svoje djece žele razvijati vještine, znanja i samostalnost. Ako su naučili pospremiti svoju sobu, znat će pospremiti svoje radno mjesto u učionici.
Naše dijete iz trbuha je spremno za školu, znatiželjno i veselo jer zna da je to nova situacija u životu, ali dobra i zdrava situacija u kojoj će napredovati iz dana u dan. Roditelji su mu mirno objasnili da je škola sjajna, da se u njoj uče nove stvari svakodnevno, da se pritom djeca zabavljaju, a da je učiteljica osoba koja mu u svemu pomaže i na koju se može osloniti u svim situacijama u školi.
Pomoć u učenju
Roditelj će pomoći oko zadaće ako dijete to zahtjeva odnosno ne može samostalno riješiti zadatke. Roditelj će procijeniti je li dijete usvojilo ono što se učilo u školi ako nije tada će pomoći djetetu da to uvježba; primjerice.: neko novo slovo, napisati neku tešku riječ. Pročitati dugačku pjesmicu, objasniti zadatak riječima iz matematike.
Sve će to roditelj saznati kroz razgovor s djetetom, supružnikom i učiteljicom. Potrebno je ostvariti otvoren i iskren odnos s učiteljicom. Treba biti spreman i na učiteljičine pohvale te poneku pokudu ponašanja njegova djeteta. Prihvatiti je, popraviti i ići dalje, bez dramatiziranja i preuveličavanja. Upute pri radu s djetetom kod kuće trebaju biti kratke i jasne: “Pogledaj u bilježnicu što imaš za zadaću. Znaš li to sam riješiti? Ako ti nešto nije jasno zovi me, ja ću ti pomoći”.
Nažalost, još uvijek ima i onih roditelja koji misle da ih baš sve mora naučiti učiteljica, ponekad od pristojnog pozdravljanja, higijene, razlikovanja dobrog i lošeg ponašanja pa svega ostaloga. Naravno da je takav način razmišljanja neprimjeren, grubo rečeno zaostao.
Tu i tamo se nađe roditelj koji u prvom razredu puno toga radi umjesto djeteta; boja, crta, izrezuje i nagovara dijete da laže učiteljici kako je to samo napravilo. Dugo radim i svaki put sam frustrirana objašnjavajući takvim roditeljima da njihovo dijete tako NE MOŽE naučiti bojati, crtati, izrezivati, računati, pisati, …. Znam da je teško ponekad sjediti kraj djeteta i satima ga gledati kako se muči kod nekog zadatka, ali uz smireno vođenje i objašnjavanje dijete će svaki put biti mrvicu brži kod takvog zadatka i to je jedini ispravni put….Reklo bi se: Bez muke nema nauke
IZVOR:klokanica.hr
