SVAKO malo internet pune očajnički vapaji majki koje traže svoju odbjeglu djecu. Iako gotovo svi budu pronađeni u roku 24 sata ili par dana, roditelji u tim trenucima proživljavaju noćnu moru ne znajući da li je njihovo dijete pobjeglo od kuće ili mu se nešto dogodilo.
Samo prošle godine u Hrvatskoj je raspisano 1383 objava za nestalim maloljetnicima. Budući da postoji slučaj kad jedna te ista osoba tijekom godine nestane nekoliko puta, s tim da se svaki put raspiše objava, brojka nestalih je realno nešto manja.
Iz MUP-a, točnije Nacionalne evidencije nestalih osoba (NENO) rekli su nam kako se dnevno traga za 40-ak maloljetnika, a ta se brojka mijenja iz trenutka u trenutak.
Bježe radi nesretnih ljubavi, skitnje, prosjačenja
“Prema dosadašnjem iskustvu policije gotovo se sva djeca, čiji nestanak se prijavi, u kratkom vremenu vrate ili ih policija pronađe. Nestanci djece najčešće traju od 24 sata do nekoliko dana. Što se razloga tiče, iz obiteljskog doma djeca najčešće bježe radi avanturizma, skitnje i prosjačenja, problema u obitelji, neposlušnosti roditeljima, mladenačkog bunta, neuspjeha u školi, zaljubljivanja i odlaska k dečku, nesretnih ljubavi i bolesti”, kažu u NENO-u.
S druge strane ako dijete pobjegne iz odgojne ustanove najčešći razlozi su problemi adaptacije u odgojnoj ustanovi, izbjegavanje izrečene odgojne mjere, bijeg iz ustanove radi činjenja kaznenih djela, ne vraćanje s dopusta u ustanovu, poremećaji u ponašanju, nepoštivanje autoriteta i utjecaj vršnjačke grupe.
Kako god bilo, na sreću se gotovo sva djeca uspiju pronaći živa i zdrava. Iako neka bježe od kuće radi obiteljskog naselja, većina ih ipak bježi zbog bunta, jer im roditelji ne daju da izlaze, kažnjavaju ih zbog loših ocjena ili im brane vezu s curom ili dečkom.
Psihijatrica Marija Bačan iz Poliklinike za zaštitu djece i mladeži u razgovoru za Index rekla je kako se kao posljedica adolescencije kod tinejdžera javlja bunt na sve.
Roditelji ne smiju biti prestrogi
“S jedne strane adolescenti su fizički razvijeni kao odrasli, a često ih i društvo tako doživljava, no emocionalno su ipak djeca i nemaju kapacitet za izdržati razne pritiske od roditelja i okoline pa impulzivno reagiraju bježeći od kuće”, rekla je Bačan.
Problem je kaže, što roditelji takvu impulzivnu reakciju ne mogu predvidjeti, ali bi poznavajući svoje dijete ipak mogli znati je li ono sklono jakoj ili maloj impulzivnoj reakciji.
Doktorica Bačan ističe da je jako bitno da se roditelji sjete svoje adolescencije i onog što su mislili kao adolescenti, kako su se osjećali, mislili o svojim roditeljima i da računaju da i njihovo dijete tako razmišlja o njima.
Tvrdi kako roditelji djeci moraju postavljati granice, ali da ne smiju biti prestrogi jer će tako doprinijeti intenzivnom buntu djeteta.
“Ako svi ostaju vani do 23, nije u redu tražiti dijete da dođe u 20”
“Ako na primjer vršnjaci njihovog djeteta mogu do 23 sata biti vani, nije u redu da roditelj kaže djetetu da ono može samo do 20 sati jer će tako samo prouzrokovati bunt kod njega i postići to da dijete pobjegne od doma misleći kako je vani sve fantastično. Isto tako je jako bitno da ne budu prestrogi pri kažnjavanju. Ako dijete zgriješi mogu ga kazniti, ali ne da mu zabrane izlaske mjesecima, nego umjesto toga da mu zabrane jedan vikend. Dijete će to osjetiti nelagodu jer je pogriješilo, ali će kaznu lakše izdržati”, savjetuje dr. Bačan.
U slučaju kad dijete pobjegne od kuće, smatra kako roditelji kao prvo i osnovno trebaju obavijestiti policiju tako da adolescent s tim dobije informaciju da taj postupak nosi i neke posljedice.
“Kad se vrati kući treba porazgovarati o razlozima, a roditelji također trebaju razmisliti jesu i oni time doprinijeli i bili ta kap koja je njihovoj djeci prelila čašu. Uz to trebaju preispitati svoje postupke i kao posljedicu neprimjerenog i neprihvatljivog čina kao što je bijeg od kuće, djetetu trebaju obavezno dati neku vrstu kazne, zabrane ili uskrate kako bi shvatili da to što su napravili nije prihvatljivo, no ne smiju biti prestrogi”, navodi dr. Bačan.
IZVOR: Index.hr
