Kako djeca rastu, problem odgoja postaje sve složeniji, sve je teže pronalaziti lake odgovore. Što može učiniti roditelj suočen sa sedamnaestogodišnjakom, punim eksplozivne energije tipične za adolescenta, koji lako može krenuti desno ili lijevo, naprijed ili natrag? Što otac može učiniti s takvim sinom ili s takvom kćeri? E pa pitanje je pogrešno postavljeno.
Činjenica je da taj otac, ukoliko do sada nije ništa napravio, ni sada ne će moći napraviti ništa osim zdušno moliti. Ali ako je, s druge strane, uvijek imao iskren odnos sa svojim djetetom, ako prevelika zauzetost poslom i druge sebičnosti nisu začepile kanale komunikacije, ako su se sin i otac ili kći i otac uvijek voljeli i međusobno poštivali kao osobe vrijedne međusobne ljubavi i poštovanja, onda će se taj sedamnaestogodišnjak bez problema obratiti tati i razgovarati o svojim problemima i planovima.
Sedamnaeste godine jesu godine velikih planova. Adolescencija nije samo vrijeme pobune, adolescencija je i vrijeme najvećeg idealizma, kada mladi ljudi osjećaju da se mogu popeti na najvišu planinu, napisati najbolju knjigu, preokrenuti svijet nabolje. Ako priznamo da su kušnje i sile koje djeluju tijekom adolescencije izuzetno moćne, onda moramo također priznati i da je idealizam adolescencije predivna stvar.
Ali između malog djeteta i starijeg adolescenta postoji još jedan period, čak još zahtjevniji. Kada prvi put shvati da neki od njegovih ideala nisu ideali svih ljudi, mlado stvorenje počinje sumnjati – jer ne želi biti drukčije. Svaki otac mora pronaći način na koji se najbolje nositi s ovom krizom kod svog djeteta. U određenim godinama želja da se bude dio cjeline vrlo je jaka psihološka potreba. Puno je područja u kojima se djetetu može dopustiti ovakvo poistovjećivanje s grupom: može nositi istu vrstu ruksaka, imati istu frizuru. Odobravanje nekih takvih razumnih zahtjeva može pomoći da dijete ne stekne osjećaj kako mu se sve zabranjuje ili osjećaj prevelike različitosti od grupe. Mudar otac ne će nastojati samo kritizirati ovu ili onu štetnu pojavu u društvu, nego će je nastojati zamijeniti kršćanskim i pozitivnim sadržajem.
Puno toga ovisi o stvarnim okolnostima određenog slučaja i temperamentu djeteta, ali otac uvijek može pribjeći činjenici da se od kršćana i očekuje da budu drukčiji. U stvari, strašna je sramota ovog vremena što se ogroman broj kršćana uopće ne razlikuje od svojih nereligioznih susjeda.
Odgoj za ovaj svijet i za onaj budući
Djetetu koje je tijekom djetinjstva imalo dobar kućni odgoj o spolnosti, vrijeme adolescencije i oni popratni nemiri tog doba ne će biti toliko teški kao onom djetetu koje su učili kako je njegovo tijelo sramotno ili nedostojno i koje je od druge djece doznalo da je došlo na svijet jer su njegovi roditelji radili nekakve “čudne” stvari. Kod onoga prvog djeteta svi novi nemiri tijela i duše naći će svoje pravo mjesto u životu i u njegovu shvaćanju Božje dobrote. Kod onoga drugog, adolescencija može postati klopka iz koje nema izlaza.
Poučavanje naše djece o duhovnosti i moralnosti, poučavanje koje neprestano traje, nije samo odgajanje za vječnost. Dajući svojoj djeci vjersku formaciju, mi ih odgajamo na način koji ih priprema za primjereno suočavanje s ovozemaljskom stvarnošću. Spoznaja o Kristu može ljudima dati nadu unatoč nedaćama rata i terorizma. Nauk Katoličke Crkve i iskustvo sakramenata mogu donijeti red i mir ovoj zemlji. Ne samo da ne postoji nikakav konflikt između dobroga građanina i dobroga kršćanina, nego je sv. Augustin s pravom mogao reći: “Neka nas oni koji izjavljuju da je Kristovo učenje protivno dobrobiti države opreme vojskom vojnika koji će biti onakvi kakvi Krist kaže da trebaju biti; neka nam daju podanika, muževa, žena, roditelja, djece, učitelja, slugu, kraljeva, sudaca, plaćalaca poreza i ubiratelja poreza koji žive prema Kristovu učenju, pa neka se onda usude tvrditi da je kršćanski nauk štetan za državu. Nego bolje neka ne oklijevaju ni trenutak da priznaju taj nauk, ispravno vršen, najvećom zaštitom za državu.”
Odgajamo li svoju djecu tako da ih oblikujemo prema slici Kristovoj, ne samo da ćemo ih odgojiti da budu spremna za bitke ovog vremena u kojem žive nego ćemo svijetu dati i dobre građane, ljude koji su na čast čovječanstvu.
Clayton C. Barbeau (Preuzeto iz knjige Glava obitelj – Verbum)
IZVOR:bitno.hr
