Internetska društvena mreža Facebook, osnovana 2004. godine, u svojim počecima bila je namijenjena samo studentima Harvarda za međusobnu komunikaciju i razmjenu informacija. Danas, 11 godina kasnije, nešto što je zamišljeno kao korisna stvar u fakultetskom komuniciranju, izraslo je u golemi virtualni dnevnik gdje ljudi ponekad dijele i previše informacija i slika. Facebook danas ima više od milijardu aktivnih korisnika i preko 14 milijuna dodanih fotografija dnevno. Kao virtualna zajednica s ciljem povezivanja ljudi, spajanju starih prijatelja iz vrtića, pronalaženju novih prijatelja, razmjene informacija o kulturnim i glazbenim događanjima, Facebook svakako ima svojih pozitivnih strana. Zadnjih godina se sve više govori o njegovoj štetnosti i ovisnosti koja se izjednačava s onom o alkoholu i nikotinu, ovisnosti koja se na mala vrata uvukla u život milijuna ljudi, a koja nas drži prikovanima uz osobna računala, tablete, pametne telefone i tjera da provodimo sate provjeravajući tko nam je lajkao sliku, kome se sviđa što smo se okupali u svibnju i što je osoba koju smo zadnji put vidjeli u vrtiću imala za ručak. Večer završimo provjeravanjem Facebooka na osobnom računalu nakon čega se ta provjera nastavlja na mobilnom telefonu jer u deset minuta se izgradi novi Rim ili netko od naših prijatelja objavi da je prekinuo ljubavnu vezu sa svim detaljima prekida.
U zadnje vrijeme smo svjedoci priča kada je objavljena fotografija dovela do pokušaja otmice djeteta, a jedna žena je suprugu uručila zahtjev za razvodom – preko Facebooka!
DAJ DA PRVO FOTOGRAFIRAM
Granice intime su se pomaknule, danas s nepoznatim ljudima dijelimo mnoštvo privatnih informacija, a društveni život se preselio na mreže. Uspoređujemo svoj život sa životima prijatelja, ljubomora vreba iza svakog novog ‘posta’, a izlasci su se sveli na selfije, grupne selfije i fotografiranje kelja na tanjuru jer ljudi moraju vidjeti koju deliciju danas imamo za ručak.
Na ovoj društvenoj mreži razlikuje se nekoliko tipova korisnika, tu su oni koji objavljuju svaki korak, svaku novootkrivenu pjesmu i zavijanje svoga psa, druga skupina su oni koji imaju profil na kojem su neaktivni, na njihovom ‘zidu’ nema aktivnosti, ali ‘stalkaju’ druge korisnike, dok treća skupina koristi ovu mrežu za samopromociju svoga rada. Naravno, to nisu jedine skupine, ali su najčešće.
U Šibensko-kninskoj županiji, kako se procjenjuje, oko 20 je tisuća pojedinačnih facebook profila. Među njima je i profil Šibenčanke Tanje (podaci poznati redakciji).
– Facebook profil sam otvorila 2007. godine, što je nekako i bio njegov početak u Hrvatskoj. Danas mogu reći da sam u jednu ruku ovisna o njemu jer na taj način dolazim do dosta informacija, a činjenica da nam je danas dostupan na mobilnim uređajima samo dodatno pojačava tu ovisnost. Naravno, pozitivna stvar je što preko njega ostajem u kontaktu s ljudima koje sam upoznala na putovanjima, razvijam prijateljstva koja bi možda prestala da nije ovog oblika komunikacije. Facebook je nedavno počeo ljudima ‘braniti’ lažna imena, nema više Vesele Loptice ili Crnog Konja, a to je došlo i do mene jer ni ja nisam imala svoje pravo ime iako, naravno, ljudi su znali tko sam, nikad nisam bila anonimna. Zašto sam imala lažno ime? Jednostavno jer mi se sviđa i jer je ostalo od nekih davnih internetskih dana prije Facebooka. Mišljenja sam da je opasan za labilne ljude, djecu i slične kategorije, ali ne svrstavam se u tu kategoriju i Facebook doživljavam kao… Facebook. U zadnje vrijeme ga najviše koristim za promociju svojih poslova koje vodim – ispričala nam je Šibenčanka Tanja, dugogodišnja korisnica ove društvene mreže.
FACEBOOK ILI CIGARETA – OVISNOST
Danas je mali broj onih koji nemaju profil, prijatelje koji nikad nisu ni otvorili profil skoro da možemo nabrojati na prste jedne ruke i uvijek postavljamo isto pitanje: ‘Zašto nisi na ‘fejsu’, kako si odolio tom iskušenju?’
– Postoje praktični razlozi zašto imati profil, pospješuje, recimo, komunikaciju s rodbinom i prijateljima u inozemstvu. Ja takvih nemam, na primjer, pa taj razlog kod mene nije bio presudan da otvorim profil. Jednostavno, ne zanimaju me detalji iz tuđeg života, tko se udao, tko je diplomirao ili kupio nove cipele u Zari. Ljudi čiji me život zanima, to su moji prijatelji s kojima se ionako čujem, a Facebook bi doveo samo do previše informacija koje me ne zanimaju. Nisam osoba od fotografiranja, a dosta toga na ‘fejsu’ se vrti oko toga. Kad bih morala sažeti svoje razloge u jednu kratku rečenicu to bi bili: Nije mi zanimljiv – kratko i jasno je rekla Marina, također iz Šibenika, koja nikada nije otvorila profil niti ima tu namjeru.
Zamjenik gradonačelnika Šibenika je također na Facebooku :
– Facebook profil imam dvije i pol godine, a služi mi za ekspresiju raspoloženja i nekih unutarnjih misli putem glazbenih spotova, kultnih filmova, viceva, fotografija i linkova na poslovna događanja u kojima sam sudjelovao. Jedna je vrsta ležernog ispušnog ventila. Iako kroz njega izbjegavam nametati svoje političke stavove, u više navrata sam se uvjerio kako mi je facebook profil u političkim krugovima jako popularan. Većinu e-društva poznajem osobno, ali ima i onih koji su jednostavno zatražili biti moji virtualni prijatelji, pa sam im udovoljio. Facebook ću koristiti dok mi ne dosadi – kaže Danijel Mileta.
Mnogi uspoređuju pušenje s Facebookom. Isto kao što konzumiranje nikotina preraste iz jedne ugode u obvezu kada moramo računati koliko cigareta imamo, radi li kiosk nedjeljom te ne idemo u pojedine kafiće gdje se ne puši, tako je i profil na Facebooku postao preokupacija čak i kada nismo on-line. Nekima virtualni život zamijeni onaj stvarni, a svako malo možemo čuti da se u nekoj državi otvorila klinika za odvikavanje od Facebooka. Osobito štetan Facebook može biti za djecu. Jedna od posljednjih objavljenih studija, koja se bavi utjecajem digitalnih medija na društvo i ljudsku psihologiju pokazuje kako čak 74 posto mladih od 16 do 24 godine starosti moraju sa sobom uvijek imati mobitel, gotovo trećina njih pretjeruje u objavljivanju statusa, 68 posto njih koristi društvene mreže kako bi provjerili stanje kod bivših partnera, dok 75 posto njih vjeruje kako društveni mediji mogu uništiti veze. Pod utjecajem društvenih mreža, utvrđeno je istraživanjem, mladi ljudi ne razmišljaju, niti se ponašaju jednako kao što su to činili prije deset godina. Oni ne koriste mobitele samo kako bi nazvali obitelj ili prijatelje, oni se na njih opsesivno oslanjaju, a u nedostatku aparata osjećaju tjeskobu. Društveni mediji ohrabruju narcisoidnost među mladima, koji priznaju da objavljuju stvari na društvenim mrežama samo u svrhu dobivanja specifičnih reakcija od svojih prijatelja.
– Nažalost, imamo sve više slučajeva zlostavljanja djece od strane druge djece preko Facebooka, i to najviše u višim razredima osnovnih škola. Kako se i mlađa djeca sve više na ‘ti’ s tehnologijom, nisu ni ona imuna na to on-line ponižavanje i maltretiranje – kaže Zorana Vrbičić, pedagoginja i psihologinja u Osnovnoj školi Jurja Dalmatinca.
Kaže kako u školi se jako bore protiv tog problema, a jedini način borbe može se učiniti pomalo i okrutan.
– Jedini način da djeca zlostavljači shvate što su napravili, i koliko štete djeci koju zlostavljaju, je da ih stavimo u poziciju žrtve. Ako to ne uradimo, oni jednostavno ne shvaćaju da je maltretiranje preko Facebooka toliko opasno, smatraju zabranjenim jedino fizičko zlostavljanje. Internetsko smatraju bezazlenim, iako ono zna napraviti više štete od fizičkog. Naravno, ne zlostavljamo sad mi zlostavljače, nego ih suočavamo sa žrtvama, sa roditeljima, ne bi li shvatili posljedice svojih postupaka. Najvažnija je edukacija, ali i kazne su katkad neizbježne, jer zlostavljanje preko interneta ima elemente kaznenog djela – kaže Vrbičić.
ZAKAZALI RODITELJI
Na tom polju zakazali su i roditelji.
– Roditelji kupe djeci pametni mobitel, kompjuter, i misle da je tu njihova uloga završena, uopće ne kontroliraju kako se njihova djeca tim služe. A pogotovo ne mogu vjerovati da su njihova djeca zlostavljači, naročito ako su odlični učenici. Djeca su kompleksna, žele pažnju i moć, i baš je pronalaze u zlostavljanju ako ih se pravilno ne educira kući i u školi- kaže Vrbičić.
U konkretnom slučaju, u njenoj školi došlo joj je dijete skroz uplakano, da se na facebooku vrte, ‘lajkaju’ i ‘šeraju’ fotomontaže njegove slike sa montiranim životinsjkim ušima, da su napravljeni posprdni video filmići i postavljeni na youtube.
– Saznali smo koji su to učenici, dali smo im malo vremena da izbrišu sve te sadržaje, uputili ih koliko je to loše za zlostavljano dijete. Upozorili smo ih i ako će se to ponavljati, da ćemo ih prijaviti policiji jer se radi o kaznenom djelu – kaže Vrbičić.
Jedno od elegantnijih rješenja svakako bi bio kompjuterski softver koji bi blokirao takve sadržaje. Međutim, izrad takvih je tek na začetku.
UNUTAR ČETIRI ZIDA ILI MOŽE I NA VLASTITI ‘ZID’
Milijardu i 440 milijuna korisnika, 83 milijuna lažnih profila, pedeset posto mladih do 25 godina prvo što naprave ujutro je da provjere profila – to je Facebook u brojkama. Pomaknuo je granice intime, uveo nove obrasce ponašanje gdje što nije objavljeno, to se nije ni dogodilo. Vjenčali ste se, popeli na vrh Mt. Everesta ili bili u šparogama… Sve to se nije dogodilo ako nije objavljeno javnosti. Ne možemo sakriti činjenicu da je promijenio svijet, ali pitanje je da li je postotak boljih stvari veći od onih lošijih? To na kraju ostaje na korisniku.
