Inteligencija je kao sjeme: ima sve sastojke koji su joj potrebni za bujan rast i traži samo plodnu zemlju i prikladne uvjete da se razvije.
Prema nekom sasvim neispravnom općeproširenom mišljenju, inteligenciju ljudi stječu rođenjem po nekoj vrsti genetskog ruleta. Netko se rodi pametan, netko prazne glave, a netko kako-tako. Psiholozi i stručnjaci cijelog svijeta danas su uvjereni da se inteligencija stječe. Sva ispitivanja potvrđuju to što su pažljiviji roditelji i nastavnici već naslutili: stare ideje o unaprijed podarenoj inteligenciji i predodređenom školskom neuspjehu, posve su krive.
Roditelji, upravo oni, mogu naučiti svoju djecu da budu inteligentna ako odluče svoju pažnju i ljubav usmjeriti tako da djeci pomognu razviti njihove ogromne umne sposobnosti. Inteligencija je kao sjeme: ima sve sastojke koji su joj potrebni za bujan rast i traži samo plodnu zemlju i prikladne uvjete da se razvije. Svako dijete nosi u sebi “genija”, ali se u prvih 12 godina života (neobično važnih za umni razvoj) dogode stvari koje poremete ili spriječe normalan rast njegove inteligencije.
Svi poznajemo puno djece koja su bila vrlo inteligentna prije nego što su pošla u školu, a onda su se pretvorila u trome, nemotivirane i slabe đake. Postoje djeca koja mrze aritmetiku prije nego je upoznaju, drugi se predaju kod prvih poteškoća na koje naiđu u učenju materinjeg ili stranih jezika, a ima i onih koji postižu uspjeh na uspjeh kao od šale. Što je to što ih razlikuje?
To je obično ono što roditelji odluče učiniti ili ne učiniti da njihova djeca steknu inteligenciju. Evo nekoliko vrlo jednostavnih preporuka.
Inteligencija je rezultat razmišljanja. Nije istina da je razmišljanje rezultat inteligencije. Mozak raste tako što se upotrebljava, kažu stručnjaci. Djeca su inteligentna u omjeru s prilikama koje im se ponude. Djeca i mladi iz “stanova” veći dio dana provedu utopljena u usporenu pasivnost. Njihova inteligencija (pa prema tome i osobnost) bit će bolno ograničena. Naučiti misliti moguće je razgovorima, prosuđivanjem tv programa, raspravama o nekoj knjizi, članku ili događaju.
Inteligencija je sposobnost uočavati i rješavati probleme. Djecu treba naučiti da se znaju sučeljavati s poteškoćama i problemima, da znaju oblikovati pretpostavke i pronalaziti rješenja.
Djeca koja su prepuštena sama sebi, sklona su djelovati naslijepo, pa ako nekad i pronađu dobro rješenje, to je čita slučajnost.
Inteligencija ovisi o stavovima koje roditelji i djeca zauzmu prema svemu onome što čini kulturalni život i školske aktivnosti, te ovisi i o slici koju djeca imaju o sebi.
Roditelji koji su uvjereni da imaju inteligentnu djecu, ponašaju se tako da im djeca doista postanu inteligentna. O pozitivnoj slici o sebi ovisna je također motivacija, to jest korištenje snaga koje će dijete upotrijebiti u nekoj aktivnosti i kako dugo će odolijevati zaprekama i frustracijama. Mnoge školske nevolje rađaju se iz nedostatka motivacija.
Djeca trebaju imati pozitivnu, a ne negativnu sliku o onome što uče. Roditelji trebaju postupati tako da djeca prve lekcije svladaju sa zadovoljstvom. Čovjek ne uči nešto “zbog dužnosti”, nego “iz zadovoljstva”. Mama koja kaže: “Ah, ni ja tu matematiku nikad nisam voljela”, najvjerojatnije presuđuje znanstvenoj sudbini svoje djece.
Potrebno je bogatiti dječju maštu. Mašta je “majka” stvaralaštva i danas jedan od najvažnijih elemenata uspješnosti. Mašta se može bogatiti ne samo čarobnim knjigama nego i neverbalnim aktivnostima kao što su glazba, umjetnost i šetnje. Roditelji trebaju pričati djeci priče i poticati ih da izmišljaju; trebaju čitati djeci i s djecom, s njima pogledati koji film, a napose razgovarati s njima.
Šest zlatnih pravila
Prema psihologu Davidu Lewisu, postoji šest zlatnih pravila za prosuđivanje umnih sposobnosti djece. Evo ih:
- Djeca različito reagiraju na život. Kod djece ne postoji “inteligentan” ili “glup” način reagiranja na život. Imajte razumijevanja i onda kad njihove reakcije zasmetaju vašem načinu gledanja na stvari.
- Nemojte zaboraviti da su sve prosudbe subjektivne. Onaj tko misli da je dijete inteligentno, mora otkriti koliko je originalno i inteligentno ono što dijete čini. Onaj tko misli da je dijete glupo, puno će više paziti na gluposti koje to dijete čini ili govori, a neće ni primijetiti one koji to uopće nisu.
- Izbjegavajte prevelik utjecaj nastavnika i drugih “stručnjaka”. Zapamtite da su njihove prosudbe, ma kako se činile objektivne, također rezultat stručnih zahtjeva i osobnih sklonosti.
- Ne pouzdavajte se odviše u testove za ispitivanje kvocijenta inteligencije (IQ), a osobito nemojte pridavati pažnju pseudoznanstvenim testovima objavljenim u časopisima i novinama.
- Pazite da ne namećete vlastite stavove i ideje o tome koje aktivnosti valja uzeti u obzir kao pokazatelje visoke inteligencije. Djeca to trebaju što je moguće samostalnije uočiti.
- Ako vaše dijete čini nešto što vam se čini “čudno”, potražite uvijek neku drugu motivaciju prije nego pomislite da radi gluposti. Uvjeravam vas da se svatko rađa s mogućnošću razvijanja velike inteligencije.
Odluka: Zatražit ću mišljenje svoje djece.
Tekst je izvadak iz knjige Bruna Ferrera “Sretni roditelji – s don Boscovim odgojnim sustavom”
IZVOR;Bitno.hr
