U ljeto 1991. godine, kad se u zraku osjećao miris nadolazeće agresije, mnogi su ne razmišljajući o eventualnim posljedicama krenuli u obranu Hrvatske. Među njima je bila i Diana Bertić-Frančić (39) iz Bjelovara.
Nakon što su je zbog tek napunjenih 15 godina odbili primiti u rezervni sastav policije, krajem lipnja prijavila se u TO Bjelovar. Ova žena kaže da ju je prije gotovo 24 godine nosio isti zanos koji bi je i danas ponio na prve linije bojišnice.
– Nemam brata i tada su svi poznanici, a posebice oni stariji, govorili da će obući uniformu i krenuti gdje je potrebno kako bi Hrvatska postala samostalna i neovisna država. Nismo razmišljali o posljedicama te sam kao i mnogi moji poznanici priključena A satniji 105. brigade – govori mirnim glasom Bertić-Frančić, majka dvoje djece, umirovljena 2006. godine.
A satnija bila je jedna od elitnijih postrojbi unutar brigade koja je među prvima krenula na mjesta gdje je u kolovozu 1991. počeo gorjeti ratni plamen.
Odbila mjesto zapovjednice
Njezin prvi teren bio je Pakrac. Zatim su uslijedila ratišta od zapadne, preko istočne Slavonije pa do susjedne Bosne i Hercegovine. Dvije godine poslije preustrojem je došla u bjelovarsku 16. Topničko-raketnu brigadu.
– Bila sam pješak jer sam za to obučena u prvim danima rata, stoga me premještaj u 16. TRB potpun zatekao. Bila sam maloljetna i nisam mogla prihvatiti mjesto zapovjednice topografske desetine kod minobacača od 120 mm. Nisam željela preuzeti odgovornost za desetinu u kojoj su svi bili stariji od mene – kaže Diana dodajući kako je ta njezina brigada obučavala i ročnike. Poslala je zamolbu za prekomandu u Nastavno središte za obuku i odgoj ročnika u Puli, što je i dobila.
Teško je oboljela, pojavio se zloćudni tumor…
Ondje je bila referent za Opće poslove pri 4. bojnoj, koja je izlazila i na teren. Kako je Diana do tada uglavnom bila po terenima, uredski posao nikako joj nije odgovarao.
– Prestalo je moje sudjelovanje u borbenim djelovanjima jer sam mogla samo sudjelovati u obuci ročnika. To mi je jako teško palo, ali sam ostala do kraja 1998., kad sam teško oboljela – opisuje svoju vojnu karijeru ova pomalo povučena žena.
U zagrebačkom KBC-u Dubrava provela je godinu dana na liječenju tuberkuloze limfnih čvorova. No kako ni jedna nesreća ne dolazi sama, uskoro se bolest proširila i na krvne žile te se pojavio zloćudni tumor na dojci. Na liječenje je išla u inozemstvo, i to o svojem trošku.
– Da pokucam u drvo, sad sam izliječena, ali još moram ići na kontrole kako se podmukla bolest ne bi ponovno vratila – optimistično govori.
Njezin oporavak trajao je godinama, sve do 2006. godine kada ju je liječnička komisija umirovila. Kad govori o ratnom putu, kaže kako je svaki dan na prvoj liniji poput jednog života. Života u kojem čovjek prolazi put od rođenja prema smrti. No ratne strahote i traume ostavile su puno ožiljaka na duši tada mlade djevojke.
I danas plače zbog suboraca
Najteže joj pada zvjerski masakr njezinih suboraca koji su u kolovozu prve godine rata pobijeni u četničkoj zasjedi u Kusonjama, gdje je masakriran 21 bojovnik, od kojih 18 Bjelovarčana.
– Sve sam ih dobro poznavala jer smo bili u istoj A satniji. I danas kad se prisjetim lica tih divnih mladih ljudi koji su, doduše, bili nekoliko godina stariji od mene, ne mogu da se ne rasplačem. Nažalost, ta naša divna bjelovarska mladost, uostalom kao i iz ostalih krajeva gdje žive naši ljudi, platila je visoku cijenu za dosanjane ideale slobodne nam Hrvatske – pomalo drhtavim glasom otkriva nam svoje osjećaje.
Koliko su ta sjećanja bolna potvrđuju njezine riječi kako ne želi ići na pakračku stranu jer je to vraća u dane i slike kad je Hrvatska najteže krvarila.
Odlikovao je Josipović
Najveća joj je utjeha obitelj i volontiranje u bjelovarskom Karitasu Župe sv. Ivana Padovanskog, gdje kao i prije 20-ak godina pomaže slabijima kojima želi učiniti život boljim.
Brojna odlikovanja čuva u svojem domu. No vodeće mjesto u toj ‘zbirci’ ipak je ono koje joj je 2013. uručio bivši hrvatski predsjednik Ivo Josipović. Odlikovao ju je Redom Hrvatskog pletera za osobiti doprinos razvitku i ugledu Hrvatske i dobrobiti njezinih građana. Priznanje joj, kaže, puno znači jer govori da su suborci cijenili njezin doprinos Domovinskom ratu.
izvor:24sata
FOTO:24 SATA
