Prije samo nekoliko trenutaka moja mi je kćerka Rebecca poslala poruku za sreću. Njena poruka je glasila, „Mama, rasturit ćeš.“ Volim to. Dobiti poruku je kao da sam dobila zagrljaj. I eto vam. Utjelovila sam središnji paradoks. Ja sam žena koja voli dobivati poruke, no reći će vam da previše poruka može biti problem.
Zapravo, taj podsjetnik na moju kćer dovodi me do početka moje priče. 1996. kada sam održala prvi TEDGovor, Rebecca je imala pet godina i sjedila je upravo ovdje u prvom redu. Upravo sam bila napisala knjigu koja je slavila naš život na internetu i trebala sam izaći na naslovnici časopisa Wired. Tih iznimno uzbudljivih dana eksperimentirali smo s pričaonicama i online virtualnim zajednicama. Istraživali smo različite aspekte sebe. A onda smo se isključili. Bilo je uzbudljivo. Kao psihologa, najviše me oduševljavala ideja da ćemo upotrijebiti ono što naučimo u virtualnom svijetu o sebi, o svom identitetu, kako bismo živjeli bolje živote u stvarnom svijetu.
Ubrzajmo sad do 2012. Ponovno sam ovdje na TED pozornici. Moja kćer ima 20 godina. Studentica je. Spava sa svojim mobitelom kao i ja. I upravo sam napisala novu knjigu, ali ovaj puta to nije knjiga koja će me dovesti na naslovnicu časopisa Wired. Što se, dakle, dogodilo? Još uvijek sam oduševljena tehnologijom, ali vjerujem i ovdje sam da bih to objasnila, da dopuštamo da nas odvede na mjesta na koja ne želimo ići.
Tijekom proteklih 15 godina, proučavala sam tehnologije mobilne komunikacije i intervjuirala sam stotine i stotine ljudi, mladih i starih, o njihovim „priključenim“ životima. Ono što sam otkrila je da su ti naši mali uređaji, ti mali uređaji u našim džepovima toliko psihološki moćni da, ne samo da mijenjaju ono što radimo, već mijenjaju ono što jesmo. Neke stvari koje sada radimo sa svojim uređajima , a koje bi nam se prije samo nekoliko godina činile čudnima ili uznemirujućima vrlo su brzo postale nešto s čime smo upoznati, jednostavno tako radimo stvari.
Dat ću vam nekoliko brzih primjera: Ljudi šalju poruke ili mailove tijekom sastanaka odbora poduzeća. Šalju poruke, kupuju i idu na Facebook tijekom nastave, tijekom izlaganja, zapravo tijekom svih sastanaka. Ljudi mi pričaju o novoj, važnoj vještini uspostavljanja kontakta očima za vrijeme pisanja poruka. (Smijeh) Ljudi mi objašnjavaju kako je to teško, ali se može izvesti. Roditelji pišu poruke i mailove za vrijeme doručka i večere dok im se djeca žale kako ne dobivaju njihovu potpunu pažnju. Ali onda opet ta ista djeca negiraju jedni drugima tu punu pažnju. To je relativno nova slika moje kćeri i njenih prijateljica kako su zajedno dok zapravo nisu zajedno. Šaljemo poruke čak i za vrijeme pogreba. To ja proučavam. Odmaknemo se od svoje tuge i svojih sanjarenja i ulazimo u svoje telefone.
Zašto je to važno? Važno mi je zato što smatram da se uvaljujemo u nevolju — nevolju zasigurno po pitanju kako se odnosimo jedni prema drugima, ali i nevolju po pitanju toga kako se odnosimo prema sebi i svom kapacitetu za vlastiti odraz. Navikli smo na nov način toga da sami budemo zajedno. Ljudi žele biti jedni s drugima, ali također drugdje — žele biti spojeni s mnogim različitim mjestima. Ljudi žele prilagoditi svoje živote. Žele ulaziti i izlaziti iz svih mjesta na kojima jesu jer stvar koja se najviše vrednuje za njih je kontrola nad time na što usmjeravaju svoju pažnju. Dakle, želite ići na sastanak poduzeća, ali želite obraćati pažnju isključivo na dijelove koji vas zanimaju. I neki ljudi smatraju kako je to dobra stvar. No, možemo završiti skrivajući stvari jedni od drugih, čak i ako smo konstantno spojeni jedni s drugima.
50-ogodišnji poslovni čovjek požalio mi se kako se osjeća kao da na poslu više nema kolega. Kada ide na posao, ne zastajkuje kako bi s ikim razgovarao, ne razgovara. I kaže kako ne želi prekidati svoje kolege zato što, kako kaže, „Previše su zauzeti svojim mailovima.“ Ali onda se zaustavlja i kaže, „Znate, ne govorim vam istinu. Ja sam taj koji ne želi da ga prekidaju. Mislim da bih trebao željeti, ali zapravo radije samo radim svoje stvari na Blackberryju“.
U svim generacijama vidim da se ljudi ne mogu zasititi jedni drugih, ako i samo ako mogu biti udaljeni jedni od drugih, u količini u kojoj to mogu kontrolirati. Ja to zovem efektom Zlatokose: ne preblizu, ne predaleko, taman koliko treba. Ali ono što se može činiti ispravnim za tog sredovječnog izvršnog direktora može biti problem za adolescenta koji mora razviti odnose licem u lice. 18-ogodišnjak koji koristi pisanje poruka za gotovo sve mi sjetno govori, „Jednog dana, jednog dana, ali zasigurno ne sada, no volio bih naučiti razgovarati.“
Kad upitam ljude „Što ne valja s razgovaranjem?“ Ljudi kažu, „Ja ću ti reći što ne valja s razgovaranjem. Treba mu mjesto u stvarnom vremenu i ne možeš kontrolirati što ćeš reći.“ To je tako u konačnici. Pisanje poruka, mailovi, objavljivanje — sve nam te stvari dopuštaju da se prezentiramo onakvima kakvi želimo biti. Možemo uređivati, a to znači da možemo i brisati, a to znači da možemo dotjerati lice, glas, tijelo — ne premalo, ne previše, nego taman.
Ljudski odnosi su bogati, zamršeni i zahtjevni. A mi ih pospremamo tehnologijom. A kada to radimo, jedna od stvari koja se može dogoditi je ta da žrtvujemo razgovor zbog puke veze. Zavaravamo se. I s vremenom se čini kako to zaboravljamo ili se čini kako prestajemo brinuti.
Uhvaćena sam nespremnom kada me Stephen Colbert pitao smisleno, smisleno pitanje. Rekao je, „Zar ti svi mali tweetovi, svi ti mali gutljajčići online komunikacije nisu dodani u jedan veliki gutljaj stvarne konverzacije?“ Moj odgovor je bio ne, nisu dodani. Povezivanje u gutljajima može upaliti prilikom okupljanja diskretnih dijelova informacija, možu upaliti prilikom govorenja, „Mislim na tebe,“ ili čak prilikom govorenja „Volim te,“ — hoću reći, vidite kako sam se osjećala kada sam dobila poruku od kćeri — ali one ne pale što se tiče učenja jednih o drugima, za stvarno poznavanje i razumijevanje jedni drugih. I mi koristimo konverzaciju jedni s drugima kako bi naučili kako imati konverzaciju s nama samima. Bijeg od razgovora zaista može biti bitan jer može ustupiti našem kapacitetu za vlastiti odraz. Za djecu koja odrastaju, ta je vještina temelj razvoja.
Stalno iznova slušam, „Radije bih pisao poruke nego govorio.“ A ono što vidim jest da su se ljudi toliko naviknuli na to da se zavaravaju stvarnim razgovorom, toliko su navikli na provlačenje s manjim, da su postali gotovo voljni biti bez ljudi u cijelosti. Na primjer, mnogo ljudi sa mnom dijeli ovu želju da jednog dana naprednija verzija Sirija, digitalnog asistenta na Appleovom iPhoneu bude nešto poput najboljeg prijatelja, nekoga tko će slušati kad ostali ne žele. Vjerujem kako ova želja reflektira bolnu istinu koju sam naučila u posljednjih 15 godina. Taj osjećaj da me nitko ne sluša je vrlo važan u našem odnosu s tehnologijom. Zato je toliko privlačno imati Facebook ili Twitter — imate toliko automatskih slušatelja. A osjećaj da nas nitko ne sluša tjera nas da provodimo više vremena s aparatima za koje nam se čini da brinu o nama.
Stvaramo robote, zovu ih društvenim robotima, koji su posebno dizajnirani kako bi bili prijatelji — starijima, našoj djeci, nama. Jesmo li potpuno izgubili povjerenje da ćemo biti tu jedni za druge? Tijekom svog istraživanja radila sam u staračkim domovima i donijela sam te društvene robote koji su dizajnirani da starijima daju osjećaj da ih netko razumije. Jednog sam dana došla i žena koja je izgubila dijete pričala je s robotom u obliku bebe tuljana. Činilo se kao da ju gleda u oči. Činilo se kao da prati razgovor. Utješilo ju je. I mnogi ljudi to smatraju nevjerojatnim.
Ali ta je žena pokušala naći smisao života s aparatom koji nije imao iskustva u ljudskom životu. Taj je robot napravio pravu predstavu. A mi smo ranjivi. Ljudi doživljavaju umjetnu empatiju kao da je stvarna. Dakle, u tom trenu kada je ta žena doživljavala umjetnu empatiju, ja sam razmišljala, „Taj robot ne može suosjećati. Ne suočava se sa smrću. Ne poznaje život.“
I dok je ta žena našla utjehu u svom prijatelju robotu, ja to nisam smatrala nevjerojatnim; ja sam to smatrala jednim od najiskrivljenijih, najkompliciranijih trenutaka u 15 godina svog rada. Ali kad sam odmakla, osjećala sam se kao hladno, teško središte savršene oluje. Očekujemo više od tehnologije i manje jedni od drugih. I pitam se, „Zašto su stvari došle do toga?“
Vjerujem da je to zato što nas tehnologija privlači tamo gdje smo najranjiviji, a ranjivi smo. Usamljeni smo, ali se bojimo intimnosti. Od društvenih mreža do društvenih robota, dizajniramo tehnologije koje će nam dati iluziju prijateljstva bez potraživanja prijateljstva. Okrećemo se tehnologiji kako bi nam pomogla da se osjećamo povezano na načine koje s udobnošću možemo kontrolirati. No nije nam tako udobno. Nemamo baš toliku kontrolu.
Ovih dana, ovi telefoni u našim džepovima mijenjaju naše umove i srca jer nam nude tri zadovoljavajuće fantazije. Jedna je da možemo svoju pažnju usmjeriti gdje god želimo da ona bude; druga je da nas uvijek ima tko saslušati i treća je da nikad ne moramo biti sami. Ta treća ideja da nikada nećemo biti sami središnja je u promjeni naše psihe jer u trenu kad su ljudi sami, čak i na nekoliko sekundi, postaju tjeskobni, paničare, uznemire se, posežu za uređajem. Sjetite se samo ljudi na blagajnama ili na crvenom svjetlu na semaforu. Kad smo sami, to nam se čini kao problem koji se mora riješiti i onda ga ljudi pokušavaju riješiti spajanjem. Ali ovdje je spajanje više nalik simptomu nego lijeku. Izražava, ali ne rješava temeljni problem. No više od simptoma, stalna spojenost mijenja način na koji ljudi razmišljaju o sebi. Oblikuje nov način življenja.
Najbolji način za opis toga je dijelim, dakle jesam. Koristimo tehnologiju da bismo definirali sami sebe dijeleći svoje misli i osjećaje baš kako ih doživljavamo. Prije je to izgledalo ovako: Osjećam nešto, moram obaviti poziv. Sada to izgleda: Želim osjećati, moram poslati poruku. Problem s tim novim režimom „dijelim, dakle jesam“ jest da ukoliko nemamo vezu, ne osjećamo se kao mi. Gotovo da ne osjećamo sami sebe. Što onda radimo? Povezujemo se sve više i više, ali se tijekom procesa izoliramo.
Kako dođete od spajanja do izolacije? Završite izolirani, ako ne njegujete kapacitet za samoćom, sposbnost za razdvajanjem, kako biste stvorili sebe. Samoća je mjesto gdje pronalazite sami sebe kako biste mogli doprijeti do drugih ljudi i stvoriti stvarne veze. Kad nemamo kapacitet za samoću, okrećemo se drugim ljudima da bismo se osjećali manje tjeskobnima i osjećali se živima. Kad se to dogodi nismo u stanju cijeniti ono što oni jesu. To je kao da ih koristimo kao rezervne dijelove da bismo potpomogli ranjiv osjećaj sebe samih. Dolazimo do razmišljanja da će nam stalna priključenost omogućiti da se manje osjećamo samima. No riskiramo, zato što je upravo suprotno istinito. Ako nismo u stanju biti sami, bit ćemo još usamljeniji i ako ne učimo svoju djecu da budu sama, jedino što će znati jest kako da budu usamljeni.
Kada sam govorila na TED-u 1996., izvještavajući o svojim studijama u ranim virtualnim zajednicama, rekla sam, „Oni koji većinu svog života provedu za ekranom, dolaze do duhovnog odraza sebe samih.“ I to je ono na što vas pozivam ovdje, sada: odraz i više od toga, razgovor o tome kuda nas vodi naša trenutna upotreba tehnologije, i koliko bi nas mogla koštati. Obuzeti smo tehnologijom. Bojimo se, poput mladih ljubavnika, da bi previše razgovaranja moglo uništiti romantiku. No, vrijeme je za razgovor. Odrastali smo s digitalnom tehnologijom i vidimo je sada kao odrasli. Ali nije, to su rani dani. Imamo mnogo vremena da razmotrimo kako je upotrebljavati, kako je graditi. Ne predlažem da se maknemo od svojih uređaja već da stvorimo samosvjestan odnos s njima, jedni s drugima i sami sa sobom.
Vidim prve korake. Počnite razmišljati o samoći kao o dobroj stvari. Napravite mjesta za nju. Nađite načine kako demonstrirati ovo kao vrijednost vašoj djeci. Stvorite sveta mjesta u domovima — kuhinja, dnevna soba — i raskrčite ih za razgovor. Napravite istu stvar na poslu. Na poslu smo toliko zauzeti komunikacijom da često nemamo vremena razmišljati, nemamo vremena pričati o stvarima koje su zaista bitne. Promijenite to. Najvažnije, svi zaista trebamo slušati jedni druge, uključujući i dosadne dijelove jer su to trenuci kad posrnemo, oklijevamo ili izgubimo, naše riječi otkrivaju nas jedne drugima.
Tehnologija nudi redefiniranje ljudske povezanosti — kako brinemo jedni o drugima, kako brinemo za sebe — ali nam također daje priliku da potvrdimo svoje vrijednosti i svoj smjer. Optimistična sam. Imamo sve što nam je potrebno za početak. Imamo jedni druge. I imamo najveću šansu za uspjeh ako prepoznamo svoju ranjivost. Da slušamo kad tehnologija kaže da će uzeti nešto komplicirano i obećaje nešto jednostavnije.
U svom radu čujem da je život težak, da su odnosi puni rizika. A onda je tu tehnologija — jednostavnija, puna nade, optimistična, vječno mlada. To je kao prizivanje konjice. Reklamna kampanja obećaje da online i avatarima možete „Konačno, voljeti svoje prijatelje, voljeti svoje tijelo, voljeti svoj život, online i avatarima.“ Uvučeni smo u virtualnu romantiku, u računalne igre koje izgledaju poput svjetova, u ideje da će roboti, roboti, jednog dana biti naši istinski prijatelji. Provodimo večer na društvenoj mreži umjesto da odemo u kafić s prijateljima.
Naše fantazije i zamjene su nas koštale. Sada se svi trebamo usredotočiti na mnoge, mnoge načine na koje nas tehnologija može odvesti natrag u naše stvarne živote, naša tijela, naše zajednice, naše politike, naš planet. Trebaju nas. Pričajmo o tome kako možemo upotrijebiti digitalnu tehnologiju, tehnologiju naših snova kako bismo ovaj život učinili životom koji možemo voljeti.
Sherry Turkle, www.ted.com/
