Racionalisti uzdižu um iznad svega, voluntaristi uzdižu volju, a sentimentalisti srce. Svaki od ovih pristupa djeluje štetno na sve troje, čineći ljude osobno nesretnima, profesionalno neučinkovitima i društveno nekompetentnima.
Vrlina je sposobnost ljudskoga duha, ljudske volje, ali i srca. (Ivan Pavao II.)
Aretologija je antropološka znanost koja nam omogućuje holistički pogled na čovjeka. Osim što izlaže vrline, ona ih nastoji ucijepiti u nas, oblikujući naš um, našu volju i naše srce.
Ljudske vrline nastaju vježbanjem volje. Zahvaljujući razboritosti, međutim, koja je u isti mah intelektualna i etička vrlina, one su neraskidivo povezane s razumom. “Samo onaj tko poznaje prirodu stvari i kakav je njihov položaj može činiti dobro”, kaže Pieper.1
Judeo-kršćanska tradicija unijela je u znanost o vrlinama novi element – srce: “Kada Sveto pismo govori o srcu,” kaže Escrivá, “ono ne govori ni o kakvu prolaznome raspoloženju koje bi se očitovalo u radosti ili u suzama. Ono pod srcem razumije osobnost koja cijelo svoje biće, tijelo i dušu, usmjeruje prema onome što smatra svojim dobrom, kao što je pokazao sam Isus: ‘Jer gdje ti je blago, tu će ti biti i srce.’ … Kada govorimo o čovjekovu srcu, ne govorimo samo o njegovim osjećajima, nego o cijeloj njegovoj osobi.” Srce je “sažetak i izvor, izraz i temeljna osnova čovjekovih misli, riječi i postupaka. Čovjek je vrijedan onoliko koliko je vrijedno njegovo srce”.2
Za razliku od uma i volje, srce nije svojstvo ljudskoga duha. Srce je izraz kojim označavamo cijelu osobu, osobu samu: ne možemo reći da srce samo osjeća; osim što osjeća, ono i zna i želi. Na taj način um i volja bivaju objedinjeni u srcu.
“Naša inteligencija”, kaže Jérôme Lejeune, “nije tek apstraktan stroj; ona je usto utjelovljena, a ljudsko srce jednako je važno kao što je važna razumska sposobnost ili, nešto preciznije, razum je ništa bez srca.”3 Da bismo prakticirali razboritost, potrebno nam je nešto više od logike i znanja što nam ih daje znanost. “Stvarnost je”, kaže Pieper, “isključivo plod najvišega oblika spoznaje, sposobnosti uviđanja, intuicije, kontemplacije.”4
Razboritost katkada nazivamo mudrošću srca. To znači da ljubav – najuzvišenija od svih strasti – čini naš razum pronicavijim kako bismo mogli što kvalitetnije služiti onima koje ljubimo.
Ljubav može biti slijepa, ali to, paradoksalno, izoštruje naš vid, našu sposobnost moralnoga pronicanja. Početkom 1990-ih upoznao sam američkoga diplomata koji je radio za Ronalda Reagana, a u to je vrijeme bio na čelu moskovskoga ureda Radija Slobodna Europa/Radio Sloboda. Taj je čovjek toliko volio Ruse – njihovu kulturu i njihov način života – da je neprekidno dolazio s novim idejama o tome kako pomoći Rusiji u izgradnji njezine budućnosti.
Nasuprot njemu, sudionik jednoga od mojih seminara pod nazivom Liderstvo zasnovano na vrlini, poslovni čovjek iz Europe koji je radio za vodeću europsku kompaniju, rekao mi je da ni nakon pet godina provedenih u Rusiji još uvijek ne umije “izići na kraj s tim ljudima”. Ovaj vrhunski menadžer bio je vrlo ugodna osoba, no kako nije volio Ruse, njegov je um bio nesposoban stvoriti bilo kakvu jasnu ideju o tome “kako izići na kraj s njima”.
Naš razum nije računalo; on je utjelovljena stvarnost, nešto što je ukorijenjeno u našemu srcu. S druge strane, naša volja nije vrsta turbokompresorskoga reaktora. Snaga volje ne proizlazi samo iz samodiscipline, već i iz moralnoga osjećaja ukorijenjena u našemu srcu koji nas potiče na krjeposna djela: osjećaj za dobro potiče u nama razboritost; osjećaj za čast potiče u nama hrabrost; osjećaj za stid potiče nas da vladamo sobom; osjećaj za samilost potiče u nama pravednost; osjećaj za lijepo potiče u nama velikodušnost; razvijen osjećaj za Boga i čovjeka potiče u nama poniznost.
Da bismo mogli živjeti vrline, potrebno je napregnuti volju, no da bismo postigli istinsku izvrsnost, potrebno nam je nešto više od obične samodiscipline. Potrebno je osluškivati svoje srce i sjeme vrline koje je zasađeno u njemu. Njemački filozof Dietrich von Hildebrand kaže da vrijednostima moramo omogućiti međusobno prožimanje u našemu srcu: “Nutarnja plemenitost dobra, njegova unutarnja ljepota, dira srce ponizna čovjeka i razveseljuje ga.”5
Vođa ima naviku promišljati o onome što je dobro, uzvišeno i plemenito u životu herojâ jer gledanje lijepoga, kako bi to Platon rekao, duši daje krila.6
“Kad god zraka ljepote, dobrote ili svetosti rani naše srce,” piše Hildebrand, “kad god se prepustimo kontemplaciji istinske vrline… vrijednost koju tako zadobivamo može nas potpuno prožeti i uzdići nas iznad nas samih.”7
Svi smo mi upoznali ljude koji su, nakon što su se susreli s izvanrednom dobrotom, ljepotom ili svetošću, osjetili potrebu da radikalno reagiraju i potpuno i temeljito promijene svoj život, da se na neki način preobrate. Ivan Lupandin, ruski fizičar i kasnije profesor filozofije, jednom mi je pričao da mu se nakon čitanja knjige Jedan dan u životu Ivana Denisoviča, u kojoj Solženjicin opisuje muke i tegobe obična seljaka koji je dospio u sibirski gulag, učinilo da je njegovo srce, neka nam ovdje bude dopušteno parafrazirati Hildebranda, ranila dobrota – dobrota Ivana Denisoviča, dobrota njegova tvorca i njegove vizije. Solženjicinova je knjiga na nj ostavila tako silan dojam da je Lupandin osjetio da je njegova moralna dužnost odlučiti se jasno između dobra i zla. I danas se živo sjeća dana kada je potpuno promijenio svoj život i prigrlio dobro. Bilo je to 26. lipnja 1975.
Srce oca Guya Barbiera, najistaknutije osobe Katoličke Crkve u Finskoj i Estoniji, također je “ranila” dobrota. Bilo mu je svega dvadeset godina i bio je još laik kada su ga nacisti uhitili u Francuskoj i poslali ga u Leipzig da radi u tvornici oružja. Tajnim je kanalima stupio u dodir s francuskim Pokretom otpora. Gestapo je prisluškivao njegove razgovore, uhitio ga i punih šest mjeseci slao ga čas u jedan, čas u drugi zatvor ili koncentracijski logor, uključujući Dachau i Buchenwald. Na kraju se teško razbolio u koncentracijskome logoru u Čehoslovačkoj. Njegove su muke bile tako strašne da je bio uvjeren da ne će živ izići iz logora. S krajnjom nesebičnošću i uz znatan osoban rizik njegovala su ga dvojica ruskih ratnih zarobljenika. Iako se njegovo zdravstveno stanje doimalo beznadnim, zahvaljujući njihovoj njezi, uspio je ozdraviti. Barbier nikada nije zaboravio ovu dvojicu ruskih zarobljenika: zahvaljujući njihovoj žrtvi otkrio je u sebi svećenički poziv.
Ponizno srce ishodište je svake vrline. Ponizan čovjek čezne za vrlinom. On osjeća potrebu da ojača svoju volju kako bi svoje plemenite nakane pretvorio u djelo i ne smije se bojati ljudskih strasti.
Vođa ne teži tome da, da tako kažem, kirurškim putem ukloni strasti iz svojega života, već se ravna prema onim strastima koje je slobodno odabrao njegovati.
Srce ne tvore samo vrijednosti i osjećaj za moral, već i strasti koje su prirodan i sastavni dio ljudske duše i od presudne su važnosti u našoj težnji za osobnom izvrsnošću. Ljudi koji boluju od teških emocionalnih poremećaja ili osjećaju puritansku odbojnost prema strastima u krajnje su nepovoljnu položaju kada je riječ o postizanju moralnoga savršenstva.
Ljudske strasti doprinose razvijanju vrlina kada su one u pozitivnoj interakciji s našim razumom i s našom voljom. Zahvaljujući razumu vođa cijeni one strasti koje doprinose pozitivnu razvoju njegove osobnosti; zahvaljujući volji on te strasti njeguje i primjenjuje ih u svim svojim postupcima, kloneći se istodobno strasti koje su moralno neispravne.
Autentične strasti srca, cijele čovjekove osobe, samo su one strasti koje možemo podvesti pod razum i volju. Takve strasti postaju zreli i postojani porivi ili pokretačke sile srca i doprinose našemu osobnom razvoju. Emocija ljubavi, primjerice, postaje zrela i postojana samo kada je utemeljena na slobodnoj i obaviještenoj odluci da ljubimo, na slobodno izabranoj predanosti žrtvovanju radi ljubavi prema onom koga ljubimo. U suprotnomu je najobičnije očitovanje tjelesne privlačnosti koja je kratka daha.
Ljubav ne smijemo brkati sa sentimentalnošću. Ljubav se očituje u predanosti drugomu ljudskom biću, u dobru i u zlu; sentimentalnost se očituje u toplim i nejasnim osjećajima koji traju dok traju. Sentimentalan je čovjek spreman služiti drugome, ali samo dok iz toga izvlači emocionalno zadovoljstvo.
Sentimentalni šef će svojim zaposlenicima često dati nešto što nisu tražili, a uskratit će im ono što im zaista treba. Organizirat će zabave u uredu i pozvati osoblje kako bi mu iskazao svoju velikodušnost, no nikada ih ne će opomenuti jer se boji da će se osjećati loše ako to učini. Ne može podnijeti pomisao na to da bi između njega i njegova osoblja moglo doći do napetosti ili sukoba. Takav je šef u osnovi kukavica jer nije sposoban služiti svojim zaposlenicima. Sentimentalizam je lažna ljubav.
Razum, volja i srce u potpunosti se stapaju u ljudskoj osobi. Ne možemo odvojiti jedno od drugoga, a da ne naškodimo svakomu od njih pojedinačno. Racionalisti uzdižu um iznad svega, voluntaristi uzdižu volju, a sentimentalisti srce. Svaki od ovih pristupa djeluje štetno na sve troje, čineći ljude osobno nesretnima, profesionalno neučinkovitima i društveno nekompetentnima. Ne dopustite da vas zavede njihov sirenski zov. Ustrajte na antropološkome jedinstvu vrlina, tj. na jedinstvu razuma, volje i srca.
Jer razum, volja i srce pružaju nam priliku da učinimo tri stvari koje su od presudne važnosti za rast u vrlini: 1) da o njoj kontempliramo, što nas osposobljuje za uočavanje njezine unutarnje ljepote i omogućuje nam da za njom čeznemo (na to nas nuka naše srce); 2) da se naviknemo postupati na način koji je u skladu s vrlinom (na to nas nuka naša volja) te 3) da prakticiramo sve vrline istodobno, vodeći se prije svega razboritošću (na to nas nuka naš razum).
Preuzeto iz knjige Istinsko vodstvo koja nudi konkretnu i praktičnu metodu za autentičan nutarnji rast i ostvarenje životnoga ispunjenja. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, a možete je nabaviti preko web knjižare www.verbum.hr. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.
