Hodajući kolegij gradonačelnika Šibenika Željka Burić je, nakon HUOJ-evog Grand PRixa 2014. godine, osvojio još jedno značajno priznanje struke. Ovaj put riječ je o svjetski priznatoj nagradi Međunarodne udruge za odnose s javnošću (IPRA) Golden World Awards for Excellence (GWA) i to u kategoriji za odnose s javnošću u javnom sektoru. Riječ je o nagradi koju još nazivaju i PR Oscarom, najznačajnijoj nagradi koja se dodjeljuje na području odnosa s javnošću u svijetu. Idejni tvorac koncepta Hodajućeg kolegija je pročelnica Ureda Gradonačelnika Šibenika Ana Gojanović Rakić s kojom smo porazgovarali o značaju ove nagrade koja je, sasvim sigurno, kruna njezine karijere.
– Takav model rada doprinio je rješenju nekih problema s kojima se bore sve admnistracije. Strukovne nagrade ponajprije služe da ljudi iz iste branše razmijenjuju svoja iskustva. Struka odnosa s javnošću stalno se razvija, nešto uvedete vi, nešto kolege, i ljudi iz PR svijeta konstantno se na njih prijavljuju kako bi promovirali svoje projekte, za njih dobili ocjenu, ali i kako bi dobili ocjenu za svoj rad. Projekt Hodajući kolegij prijavila sam na natječaj Međunarodne udruge za odnose s javnošću (IPRA), za nagradu Golden World Awards for Excellence (GWA) i to u kategoriji za odnose s javnošću u javnom sektoru jer je bio praktički gotov i spreman za prijavu, osim što je trebalo ispuniti prijavnicu sa 1.200 riječi, prikazati projekt, te dostaviti još neka obrazloženja.
Projekt sam prijavila čisto da vidim ‘gdje smo’, na ovaj i na još dva natječaja. Bila sam nedavno i na konferenciji udruga za odnose s javnošću i tamo su mi sve kolege čestitale na osvojenoj nagradi. Dotad nisam bila ni svjesna uspjeha, koliko je to zapravo velika čast osvojiti svjetski PR Oscar.
Koliko sam čula, u 60 godina koliko postoji Međunarodna udruga za odnose s javnošću, samo je još jedna agencija iz Hrvatske dobila tu prestižnu nagradu.
Otkud ideja za taj, može se slobodno kazati, nekonvencionalni način evidentiranja komunalnih problema?
Ideja je krenula s kolegija u Uredu gradonačelnika, dok smo razgovarali o nekim problemima i zadacima. Dogodilo se da smo rješenje i razgovore o jednom bitnijem komunalnom problemu razvukli na tri, četiri kolegija. Gradonačelnik je bio malo ljut, i rekao je: ‘Nećemo više ovako funkcionirati, idemo na teren’. Prvi put krenuli smo tako u obilazak centra grada, a ja sam predložila gradonačelniku da na obilazak pozovemo i medije i građane, da malo sve to skupa ‘pojačamo’. Gradonačelnik je to apsolutno podržao i tako je priča krenula. Prvih pet Hodajućih kolegija održani su na našu inicijativu, a onda smo u 2014. godini teren obilazili na zahtjev predstavnika mjesnih odbora.
I sad već imamo zahtjev gradskih četvrti Mandalina, Ražina, mjesnog odbora Podine… Ne vjerujem da bi nas ljudi baš tako zvali da ne vjeruju da je to korisna i dobra stvar. Komunkacija je bit svega, s ljudima treba razgovarati. Hodajući kolegij nije savršen projekt u smislu da rješava sve probleme. U 2014. godini, naime, imali smo 64-postotnu riješenost. Ne rješavamo, dakle, sve i o tome smo spremni govoriti, ali bit je da se obiđe teren, da se ljudima dade na važnosti, i to ne samo deklarativno, da predstavnici građana na licu mjesta kažu što ih tišti, i da gradonačelnik obiđe svoj grad. Da se ne komunicira samo uobičajenom prijepiskom i dopisima, pa da se pred izbore ubrzano obilazi sve što se obići stigne. Ljudi jednostavno vole da im u njihovu gradsku četvrt dođe gradonačelnik. Svi pozdravljaju način na koji se dolazi u četvrt, razgovara i, na koncu, na koji se dosta problema i riješi.
Hoćete li vi preuzeti nagradu na svečanoj dodjeli u Južnoafričkoj Republici?
Riječ je o dosta skupom putovanju, a prethodno bih morala i po vizu u Budimpeštu. Ima, doduše, dosta agencija koje nude jeftine avionske karte, a sve kolege iz HUOJ-a mi govore da odem. Pokušala sam se povezati i s našim ljudima u Južnoafričkoj Republici, u kontaktima sam s našom ambasadom u Pretoriji. Dobila sam već neke informacije, morat ću o tome odlučiti u nekoliko dana, ali financijski aspekt još uvijek je problematična stavka. Jer cijeli put morala bih sama financirati.
Najdugovječnija ste pročelnica šibenske gradske uprave? Koliko je kompleksan posao pročelnika gradonačelnikovog ureda?
Drago mi je da ste me to pitali, taj posao danas i 1998. godine, kad sam došla u ured, je neusporediv. Tada nije bilo interneta, portala, sve je bilo mnogo ležernije. No, i u to vrijeme smo, kao i danas imali dvije zaposlenice za odnose s javnošću. Na konferencije za odnose s medijima čula sam da gradovi veličine Šibenika uobičajeno imaju od pet do devet ljudi u uredu gradonačelnika koji obavljaju ove poslove. Posao volim, ali dosta potroši čovjeka, u pogonu sam 24 sata dnevno.
Znam da je percepcija PR struke kod nas još niska, ali želim istaknuti kako se, unatoč suprotnom vjerovanju, radi o iznimno ozbiljnom poslu, u uglednim korporacijama osobe koje rade na poslovima odnosa s javnošću su cijenjene u sustvau i često su članovi Upravnih odbora tvrtki. PR se, istina, kroz neke afere kompromitirao, ali ako se posao radi kako treba on je jako ozbiljan i, na koncu, i važan jer građanima približava rad gradonačelnika i gradskih službi. Iz ovog ureda ne šaljem niti jednu informaciju koja je netočna, sve što šaljem je provjerljivo. Naravno da se predstavljamo u pozitivnom svjetlu, ali nikako ne pokušavamo plasirati laži.
Ako se dvorana Baldekin ne obnavlja, ako se ne radi na Baroneu, ako se ne gradi studij energetike, onda pričamo laži. Ako neko misli da su ti projekti laž, onda nas očito ne prati. Nikakav PR ne može to zamagliti. Projekte ne mogu izmišljati, i plasirati one koji ne postoje. Inače, moram napomenuti kako imamo izvrsnu suradnju s lokalnim medijima, iako ima i nekih koji nas ne prate kontinuirano u plasiranju pozitivnih šibenskih priča. Istina je, u zadnje dvije godine imamo sve bolju podršku nacionalnih medija, što nije niti čudo, jer Burićeva administracija radi i ima rezultate.
