Utemeljena u počast filmskom snimatelju i autoru Vedranu Šamanoviću te prvi put dodijeljena na Pulskom filmskom festivalu 2010. godine, godišnja Nagrada Vedran Šamanović ove je godine dodijeljena Daliboru Bariću za film Nepoznate energije, neidentificirani osjećaji. Nagrada se dodjeluje “filmskom umjetniku koji je u bilo kojoj grani filmske umjetnosti, u kratkom ili dugom metru, inovativnim pristupom proširio granice filmskog izraza u hrvatskom filmu”.
Žiri u sastavu Dragan Jurak (HDFK), Diana Nenadić (HFS) i Josip Žuvan (DHFR) ovako su obrazložili svoju odluku:
“U današnjem medijatiziranom svijetu, u kojem vlada hiperkonzumacija pokretnih slika, ne samo putem klasičnih kanala – kina i televizije nego i putem internetskih videoservisa, društvenih mreža i massive online multiplayer igre, teško je odgovoriti na pitanje što je pravi eksperiment u filmu. Ono što je šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća predstavljalo eksperimentiranje s klasičnim filmskim izražajnim sredstvima danas možemo pronaći i u srednjestrujaškim glazbenim spotovima pop-zvijezda, a nelinearne narativne strukture gledatelji svakodnevno konzumiraju kroz hollywoodske popcorn hitove i serijale koje produciraju komercijalne kabelske mreže. Ono što bi se danas moglo predstaviti kao svojevrstan eksperiment jest brisanje granica između filmskih rodova.
Nemogućnost da se odredi kojem filmskom rodu pripada upravo je ono što izdvaja Barićev film od ostalih filmskih uradaka u ovogodišnjoj hrvatskoj produkciji. Riječ je o visoko estetiziranom hibridu u kojem se spajaju dokumentarni, animirani, igrani i eksperimentalni film. Barić rabi found footage kao temeljnu filmsku građu, što je najčešća praksa u dokumentarnim filmovima-esejima. Pronađeni materijal izrezuje, rotoskopira i grafički obrađuje, što je domena animiranoga filma, a sve to sa svrhom da napravi igrani narativni film. Cijeli taj proces ujedno ga čini i eksperimentalnim filmom. Osim o rodovskom, riječ je i o žanrovskom hibridu u kojem se isprepliću film noir, znanstvena fantastika i film detekcije. Filmska priča uronjena je u svijet koji bismo mogli opisati kao retro-budućnost – budućnost gledana iz pozicije prošlosti (1960-te, 1970-te), što nas asocira na Jamesonov koncept nostalgije za sadašnjim vremenom, u kojem se sadašnjost prikazuje kao prošlost. Odnos glavnog izvjestitelja Isidora Dukasa i Klare, glavnog testnog subjekta, sadrži i natruhe romanse te funkcionira kao odnos junaka noir filma i femme fatale. Dukas je u filmu prezentiran kao agent izvjestitelj kojeg šalje tajanstvena fondacija kako bi napravio izvještaj o radu, a njegovo sustavno tragalačko otkrivanje skrivenih činjenica pripada važnom izlagačkom načelu filma detekcije.
Način na koji Barić pristupa izradi svojih filmova inovativan je, vizualno dojmljiv i predstavlja budućnost filmske estetike u svijetu u kojem svakim danom mobilnim telefonima stvaramo data-bazu kadrova, koja će biti na raspolaganju nekim budućim autorima za kreiranje njihovih filmskih priča”.
