Kolica, štake, nepokretnost ili slaba mobilnost, samo su neki od pojmova koji simboliziraju čak deset posto stanovništva koliko ih spada na osobe s invaliditetom koje žive među nama. Najčešće su navedeni pojmovi plod predrasuda koje društvo još uvijek ima prema ovoj brojčano rastućoj društvenoj kategoriji ljudi u svijetu, ali i nepremostive barijere za te osobe koje ih odvajaju od ostatka zajednice u kojoj žive. No, postoje pojedinci, nepoznati heroji, koji plivaju kontra struje, prelaze sve barijere koje im invaliditet i nebriga društva stvaraju.
Jedna od takvih osoba je i 35-godišnji Riječanin Neven Jurina Tomić, koji već sedam godina ima prebivalište u jednom od zagrebačkih studentskih domova. Tko je Nevena upoznao, reći će da se radi o vrlo dobrom, intelektualno potkovanom i nadasve jako društvenom mladom čovjek.
– Kako gledaš na svoj život u ovih 35 godina? – upitali smo ga…
– Lijepo, divno, krasno! Stvarno! No, s puno, puno dokazivanja, što je prirođeno svakome tko želi uspjeti u životu, ali kod mene je specifično to što imam cerebralnu paralizu. Možda zvuči nelogično, ali invaliditet mi je dao još više snage za dokazivanje pred drugima. U djetinjstvu i mladenaštvu ostvario sam sve što bi svi poželjeli: pohađao vrtić, školu i fakultet, zajedno s vršnjacima koji nisu vezani uz invalidska kolica. Kada sam pohađao vrtić za „normalnu“ djecu, to je bilo nestvarno. Za razliku od mene, današnja djeca s teškoćama u razvoju imaju osobne asistente, ali i još puno toga što im je društvo osiguralo kroz konvenciju o pravima osoba s invaliditetom. Danas je normalno vidjeti osobu s invaliditetom na plaži ili u kazalištu, što je donedavno bilo nezamislivo. Dobro je u svemu tome što se osjećaju sigurno, zaštićeno, a loše je što će se kao odrasli morati početi boriti, naučiti kako živjeti sami s invaliditetom, dok sam sve to ja već prošao od ranog djetinjstva. Invaliditet mi je na neki način poteškoća, ali nikako prepreka koju ne mogu savladati. On je dio mene. Za osobe s invaliditetom nije dobro da im je sve servirano. Sve u svemu, bitno je da se integriraju u okolinu koliko je do njih i koliko im je to pravima zagarantirano – kaže nam Neven prije kojeg je, kako kaže, studij novinarstva završilo svega nekoliko osoba s invaliditetom, a niti jedna televiziju, već medije koji su im dostupniji poput tiska i radija.
– Kad bi se opet rodio, sagledavajući sve što ti je Bog darovao i što si postigao, bi li što promijenio?
– Ne bih, jer svaki dio te priče zvane moj život čini me ovakvim kakav jesam. Evo, primjerice, ne bi se ti i ja poznavali. Ne žalim ni za čim. Da pojasnimo, cerebralna paraliza nije bolest nego stanje koje me ograničava u nekim pokretima. Istini za volju, spadam u kategoriju ljudi koji imaju blaži oblik cerebralne paralize. To znači da mi je dosad u životu uglavnom bilo omogućeno sve što i drugima, samo neke stvari fizički radim sporije od ostalih, ali ne i intelektualno. Uz navedeno, volim dinamičnost, pa nisam statičan, što odgovara mojem izboru životnog poziva a to je rad u medijima, točnije, na televiziji. Zatim, mislim da sam komunikativna osoba, a s godinama postajem i sve strpljiviji. Također, prilično sam prilagodljiv ljudima, mjestu i situaciji u kojoj se nalazim, a i mogu reći da sam tvrdoglav, što me i dovelo tu gdje jesam – priča nam Neven.
Cijeli tekst možete pročitati ovdje.
izvor/foto: bitno.net
