RAZGOVOR VODIO:
don Stipe Perkov
Vi ste profesor povijesti, koji je bio motiv da ste se odlučili studirati povijest, je li bio naglasak na nacionalnoj povijesti?
Kao gimnazijalac volio sam povijest i u gimnaziji sam naučio onu Ciceronovu: „ Historia est magistra vitae – Povijest je učiteljica života.“ Tako sam jednog dana zaželio predavati povijest učenicima. Dakako, naglasak je bio na nacionalnoj povijesti, koja se često interpretirala na neznanstveni način.
Odgajani ste u katoličkoj i hrvatskoj obitelji, u Zagrebu ste se družili s hrvatski orijentiranim studentima. Tko je bio presudan u vašem vjerskom i nacionalnom opredjeljenju?
Moja je obitelj bila tradicionalno katolička i hrvatska. Moj djed Paško je bio u Skradinu u HSP-u u rukovodstvu te stranke. Moj otac Ivan bio je član HSS-a u Kraljevini Jugoslaviji, javno je glasovao za listu dr. Vlatka Mačeka, te se na taj način izlagao neugodnostima i prijetnjama da kao sudski i državni činovnik izgubi mjesto. U Zagrebu sam se za vrijeme studija družio s hrvatski orijentiranim studentima, poglavito s onima s juga naše Domovine, gdje je nastala hrvatska srednjovjekovna država. To su bili studenti iz Zadra, Trogira, Splita, Omiša, Sinja, Metkovića, Imotskog, Dubrovnika. Dakako, bilo ih je iz Like i Slavonije, oni su svi više manje bili hrvatski orijentirani. No u mom nacionalnom opredjeljenju je bila presudna moja obitelj. Kako pjeva hrvatski pjesnik Drago Ivanišević…..“Hrvatska nije samo zemlja, kamen, voda, Hrvatska je riječ koju naučih od majke.“
Političko stanje između dva rata … Tko i što je bilo sudbonosno, ali i opasno za hrvatski narod u ondašnjoj Jugoslaviji ?
Godine 1918. hrvatski se narod našao u iznimno teškoj situaciji. Prijetila nam je provedba Londonskog pakta. Pakleni plan o diobi hrvatskog teritorija između Srbije i Italije, bilo je to djelo britanske diplomacije. Srbija je trebala dobiti hrvatske luke na jugu: Boku kotorsku, Dubrovnik, Split i grad Trogir do rta Planke kod Rogoznice, a Italija: Šibenik, Zadar, Istru, Rijeku i niz sjevernojadranskih otoka. Sad je razumljivo zašto se žurilo s ujedinjenjem. Ubrzo je slijedilo razočarenje. Kraljevina SHS je postala prava „ tamnica naroda“. Kraticu Kraljevina SHS, Hrvati su tumačili riječima „ Srbin hoće sve“, dok su im Srbi uzvraćali riječima „ Samo Hrvat smeta“. Umjesto nacionalne ravnopravnosti u novostvorenoj višenacionalnoj državi forsira se iz Beograda unitarizam, centralizam, integralno jugoslavenstvo, kako bi se ostvarila velikosrpska hegemonija, tako da nova država postaje „tamnica naroda“, a ne državna zajednica u kojoj će svaki narod imati i sačuvati svoj nacionalni identitet i suverenost u obliku saveza država ili konfederacije.
Beogradska je čaršija ovako rezonirala: Beograd je centar, a Zagreb i Ljubljana su periferija države. Sav novac treba biti u državnom centru i iz Beograda ne treba ići u Hrvatsku, a pogotovo ne u Zagreb. Red u državi i upravi su „ zagrebačka austrijanština i švapske gluposti, kojih se treba riješiti“: Prve godine oduševljenja novom državom naročito na jugu u kolijevci hrvatske državnosti – Dalmaciji, koja je pristala na „prosinačko ujedinjenje“ bile su dobrim dijelom rezultat straha od talijanske okupacije Dalmacije i realizacije Londonskog pakta, brzo su na jugu dovele do razočaranja i povratka hrvatskoj nacionalnoj ideji. Otpor unitarizmu i centralizmu beogradskog režima bio je najjači u Hrvatskoj. Stoga su Hrvati bili gotovo neprekidno izvrgnuti provalama mržnje, koja nije bila samo u ispadima beogradskog tiska, već u svakoj prigodi napadanjem na Zagreb, na Hrvatsku i na sve što može biti Hrvatu drago. Hrvatski narod je bio u prvoj Jugoslaviji sustavno vrijeđan, omalovažavan, ponižavan, preziran, pljačkan. Hrvati su bili građani drugog reda. Srbi su stalno isticali svoje velike žrtve, koje su dali za zajedničku državu. Samo srpstvom, isticali su Srbi, može se doći do jakog i snažnog jedinstva, do jake i sigurne države. Napokon – Srbi imaju većinu, pravedno je i logično da sve bude srpsko. Na tisuće je Hrvata zatvarano i stotine ubijeno: prosinačke žrtve 1918. u Zagrebu, sibinjske žrtve 1935., senjske 1937. i primoštenske žrtve 1938.
No, civilizirana Europa ne pamti da je u nekom od parlamenata ubijeno i ranjeno pet parlamentaraca i među njima vođa hrvatskog naroda, Stjepan Radić. Bio je to početak kraja prve Jugoslavije.
Godine 1971. ste aktivno sudjelovali u Hrvatskom proljeću … Tko je tada stajao iza Vas? Gdje ste i čime nastupali u javnosti? Što je bilo s Vama nakon Karađorđeva, kad je počela sječa hrvatskih studenata i intelektualaca?
U Hrvatsko proljeće 1971. uključio sam se raspravama o potrebi uvođenja nacionalne povijesti u programe škola za radnička zanimanja. Naišao sam na potporu općinskog sekretara SKH u Šibeniku, Krešimira Nikolca. Bio sam na više skupova s tom problematikom. Tu sam susreo prvi put već afirmiranog hrvatskog povjesničara, dr. Franju Tuđmana, čija je knjiga „ Velike ideje i mali narodi“ te godine, 1971., nagrađena u Barceloni u izdavačkoj kući „ Hrvatska revija“, kojoj je na čelu bio Vinko Nikolić, koji je uočio da je „ od koristi hrvatskoj narodnoj borbi za slobodu“. Moj nastup na osnivačkom skupu Matice hrvatske u Stankovcima biti će najteži grijeh nakon Karađorđeva, te sam bio prisiljen podnijeti ostavku na mjesto direktora ŠUP-a u Šibeniku. Na toj sam funkciji proveo samo 165 dana. Zabranili su mi predavati povijest, te sam premješten na mjesto tajnika ŠUP-a. U međuvremenu sam magistrirao iz srednjovjekovne povijesti. Unatoč tome što me Nastavno-znanstveno vijeće Filozofskog fakulteta u Zadru izabralo za znanstvenog asistenta jednoglasno sa 64 glasa, stigla je zabrana iz Općinskog komiteta u Šibeniku i moja se želja da pređem raditi na Fakultet nije ispunila. U tim sam progonima i dobro prošao. Žrtve su drugih proljećara bile daleko veće i teže. Nisam bio član SK!
Početkom devedesetih kad su počele demokratske promjene nakon 45 godina komunističke diktature, ponovno ste ušli u politiku, postali ste član HDZ-a, te iste godine izabrani za predsjednika ondašnje SO Šibenik, tj. za gradonačelnika; od 15. travnja 1993. do 1997. ste obnašali dužnost župana Šibensko-kninske županije, bili ste naš prvi župan. Kako ste se snalazili u politici, u ratu i još kao profesor?
Propast komunizma u Istočnoj Europi 1989. mnoge je iznenadila, pa i mene. 11. veljače 1990. pristupam HDZ-u. HDZ je postao najmasovnija politička stranka u povijesti hrvatskog naroda, koja se zalagala za samostalnu i suverenu hrvatsku državu. 28. svibnja 1990. izabran sam za predsjednika SO Šibenik, na toj sam dužnosti ostao do 15. travnja 1993. Istog sam dana izabran za župana Šibenske županije, na njenom sam čelu ostao do 17. svibnja 1997. U veljači 1997. Šibenska se županija teritorijalno proširila na kninsko područje, postavši Šibensko-kninska županija. U politici, kao sasvim novom zvanju u početku mi nije bilo lako, ali sam pohvatao konce, tako da vam je to kao i svaki drugi posao.
Domovinski rat … Bili ste član kriznog stožera, jeste li bili svjesni situacije u kojoj se našao Šibenik u Rujanskom ratu? Da je Šibenik pao, što bi to značilo za Šibenik i Hrvatsku?
Domovinski je rat nešto najveće i najsvetije u suvremenoj povijesti hrvatskog naroda. On je bio neizbježan obzirom na snage koje su stajale sa suprotne strane i koje su nam htjele silom nametnuti „modernu federaciju“, a u biti centralističku državu u kojoj bi se upravljalo iz Beograda. Svi pokušaji Hrvatske i Slovenije da se pronađe mirno rješenje (konfederacija) nisu uspjeli. Srpske snage su odgovarale: „ Konfederacija nije država“. Dakle, do rata je došlo jer su se protivničke snage osjećale nadmoćnima i to su željele iskoristiti. U toj nam situaciji nije ništa preostalo nego se prihvatiti oskudnog naoružanja i obraniti se. Šibenik se u rujnu mjesecu našao u vrlo ozbiljnoj i teškoj situaciji. Tenkovi tzv. JNA došli su na Šibenski most. U Vodicama su bile naše, hrvatske snage. Iz smjera Drniša neprijateljske su tenkovske snage pokušavale izvršiti proboj. Situacija je bila jako teška, no ona se ubrzo preokrenula. Osvojili smo njihove vojarne na rogozničkom području s topovima kalibra 130 i dometa 24 kilometra. Žirje i njegova bitnica prešli su u naše ruke još prije početka napada na Šibenik, 16. rujna 1991. Na drniškom području situacija se također promijenila. Stabilizirani su naši položaji u Unešiću i na okolnim brdima. Prodor tenkova je zaustavljen. Naše su bitnice zauzele nove položaje s kojih su imale u dometu svoje vatre neprijateljske tenkovske snage na Šibenskom mostu. 22. rujna je dobivena bitka za Šibenik, a 23. rujna u 11.25 prestala je oglašena opća opasnost za grad i bliže područje. Rat se nastavio u skradinskom zaleđu na koti Velika Glava, gdje su svi neprijateljski napadi odbijeni. Sigurno je da bi se Hrvatska, da je pao Šibenik, našla u teškoj situaciji, presječena. No, to se ipak nije dogodilo. Sve je ukazivalo da će Hrvatska ostvariti svoje međunarodno priznanje, što se i ostvarilo krajem 1991. ( priznanjem RH od strane Islanda i Vatikana ), a 15. siječnja 1992. od EZ-a. Tako su Domovinski rat i vojno-redarstvena akcija Oluja koja znači okončanje rata i konačnu pobjedu postale temelj naše države.
Šibenik! Krešimirov grad iduće godine slavi 950. obljetnicu prvog spomena, iako ste se rodili u Skradinu Vi se osjećate Šibenčaninom, što ste sve učinili za ovaj grad?
Rođen sam u Skradinu 1933., ali živim u Šibeniku od 1934. Najvažniju zadaću hrvatske vlasti u Šibeniku smo ostvarili, dobili rat i nezavisnu državu, to je bio smisao političke i državotvorne stranke HDZ-a. Čast mi je što sam stajao na neki način u vrhu tih događanja. U suvremenoj Hrvatskoj izborili smo Šibensku, odnosno Šibensko-kninsku županiju. Bilo je pokušaja da nam otmu Kornate, što smo uspješno spriječili. Utemeljili smo prvu visokoškolsku ustanovu u Šibeniku, 1996. proradila je Visoka turistička škola. U ratu je trebalo obnavljati porušene industrijske pogone. Dobili smo kredit – garanciju Vlade RH od 100 miljuna DM, time smo obnovili valjaonicu u TLM-u, trajektnu luku i vezu s Anconom, u ratu je izgrađen vodovod Krka-Zadar.
Susretali ste se s prvim hrvatskim predsjednikom Tuđmanom, dobro ste ga poznavali kao osobu i političara … Je li Tuđman najveći čovjek i političar u hrvatskoj povijesti?
Ovim pitanjem ste gotovo sami odgovorili. Dr. Franjo Tuđman stvorio je najveću hrvatsku političku stranku u našoj povijesti. Uspio je, jer je imao povjerenja u hrvatski narod, ali je i njemu narod vjerovao. Najbolji je primjer što je na demokratskim izborima tri puta dobio povjerenje naroda s većinom glasova. Naime u novijoj povijesti se moderna hrvatska nacionalna svijest temelji na pozitivnim tradicijama: 1.) starćevićanskog hrvatskog državnog prava, 2.) radićevskog opće čovječanskog demokratskog republikanizma, 3.) te ideala socijalističkog društva hrvatskih marksista i komunista. Tako je nastala sinteza moderne hrvatske povijesti i njegov historiografski rad je postao ishodištem „ najmasovnije ikad stvorene hrvatske stranke“. Da nije bilo ZAVNOH-a sudbina hrvatskog naroda bila bi još gora nakon Drugog svjetskog rata, misli dr. Franjo Tuđman.
Stvaranjem Republike Hrvatske i pobjedom u Domovinskom ratu dr. Franjo Tuđman je postao naša najveća povijesna osobnost od 1102. do danas. Mogu slobodno citirati rimskog pjesnika Horacija: „ Podigao je sebi spomenik trajniji od mjedi i viši od kraljevskih piramida“, a ja bih dodao ravan mitskoj hrvatskoj planini Velebitu.
Predsjedniku Tuđmanu najviše prigovaraju privatizaciju i navodnu agresiju na Bosnu, što Vi kažete?
BiH formalno, nije bila ničija nacionalna republika, nego republika triju naroda. Često su Bosanci govorili da je BiH „ Jugoslavija u malom“, jer da je ona bila Jugoslavija u malom, onda nebi bila centralistička i unitarna država. Imala bi neke autonomne dijelove, koji bi osiguravali svakom narodu posebna prava u tim nacionalnim entitetima. Srbi su poslije Drugog svjetskog rata bili hegemon i „ temeljni narod“. Muslimani su amnestirani zbog sudjelovanja u vlasti NDH i kasnije su se pridružili Srbima u vlasti i s njima započeli borbu za dominacijom. Hrvati su bili treći i trećerazredni narod o kojem nitko nije vodio računa. Kad se je raspadala Jugoslavija Hrvati iz BiH su se organizirali u HVO i kasnije u HR Herceg-Bosnu kako bi zaštitili svoja prava i spasili se od agresije JNA i velikosrba. Pomogli su i muslimanima, i da 1992. nije bilo Hrvata BiH nebi danas postojala. Bilo je teško sačuvati mirnom Bosnu dok je Hercegovina gorjela. „To nije naš rat. Mi ga nismo počeli“ govorio je Alija Izetbegović, tadašnji predsjednik BiH. Za njega je JNA bila u BiH „ dobro došla“. U listopadu 1991. američki veleposlanik Warren Zimmerman tvrdi da mu je „ Bosanski predsjednik rekao da Zapad ne smije priznati Hrvatsku“. Proveden je državni referendum te su Muslimani i Hrvati izglasali suverenu i samostalnu RBiH. U međuvremenu je u Lisabonu 22. veljače postignut sporazum predstavnika triju bosansko-hercegovačkih vladajućih nacionalnih stranaka, odnosno triju konstitutivnih naroda. Dogovoreno je da će BiH biti „ država sastavljena od tri sastavne jedinice, temeljene na nacionalnim načelima i vodeći računa o gospodarskim, zemljopisnim i drugim kriterijima“. Ove zahtjeve Hrvata je prihvatila međunarodna zajednica, a poznati su kao „Cutillerov plan“. Izetbegović je potpisao spomenuti plan, ali je pri povratku povukao potpis, jer da Hrvati traže autonomiju. To je bio temelj za kasnije sukobe. Muslimani ne pristaju na autonomiju, treći entitet i bilo kakvo priznanje prava Hrvatima. Cutiller je izjavio: „ Odbacivanjem moga plana započinje rat u BiH“. To je dovelo do rata Hrvata i Muslimana. Rat su započeli Muslimani, to je činjenica. HVO nije bio spreman za rat na dvije bojišnice. Kad je Hrvatska vojska ( dragovoljci rođeni u BiH) pružila pomoć HVO, javila se je grupa Erazmus: Slavko Goldstein, Vlado Gotovac, Criis Cviić i Vesna Pusić koji su govorili o mješanju Hrvatske u prilike BiH s ciljem njene podjele. Kasnije nakon Washinytonskih sprazuma, priključili su im se Stjepan Mesić i Josip Manolić u tim optužbama, što je poslije Washingtonskog sporazuma bilo potpuno promašeno. Uz pomoć HV deblokiran je Bihać, tako da su se naše snage našle pred Banja Lukom. Tad se javlja Holbrook zahtjevajući zaustavljanje hrvatskih snaga, da bi se pred kraj života pokajao za taj potez. Nakon toga dolazi Dayton u kojem je BiH stvarno podjeljena na dva entiteta, još u srpnju 1994. u omjeru 51:49, takvo je stanje i danas.
Što se tiče privatizacije mogu reći da su glavni novi vlasnici bili bivši socijalistički direktori banaka, trgovačkih kuća i proizvodnih poduzeća i oni su najodgovorniji što privatizacija uglavnom nije uspjela.
Nekadašnji komunisti i udbaši sada puno govore o antifašizmu, veličaju Jasenovac, a ukidaju Saborsko pokroviteljstvo nad Bleiburgom? Hoće li se jednom, kada, SDP distancirati od komunizma i njihovih zločina u ratu i poraću od 1941. do 1990.?
Jasenovac i Bleiburg – Križni put ili Marš smrti su tragični događaji u povjesti Drugog svjetskog rata na tlu Hrvatske i bivše Jugoslavije. Zločini su se događali u Jasenovcu u ratu i to nitko nije nikada negirao. Samo što je broj ubijenih i stradalih problematičan i to za istaknute hrvatske povjesničare i demografe. Zločini koji su vezani za predaju poraženih vojnih snaga NDH: ustaše i domobrane, te veliki broj civila u Bleiburgu, koji su stradali na Križnom putu ili Maršu smrti dogodio se je nakon rata.
Mjesta pogubljenja na Križnom putu se nalaze na više lokacija: Tezno, Maceljska gora, Kočevje i Huda jama – civili ( Slovenija), Kanal ( Zagreb), Jazovka, Viktorovac ( logor Sisak) itd., sve do Makedonije. Dakle Jasenovac se nikad nije negirao, ali Bleiburg i Križni put su bili zabranjena tema sve do 1990. Poslije Titove smrti 1980.g. velikosrpska promidžba počela je umnažati broj ubijenih Srba u Jasenovcu. General Velimir Terzić u knjizi „ Slom Kraljevine Jugoslavije“ 1983. ( II. izdanje) za Jasenovac navodi da je po najnovijim podacima ubijeno ( 1941.- 1945.) najmanje miljun Srba. Vuk Drašković 1985. javlja se s „novim otkrićem“ da je ukupni broj srpskih žrtava u Hrvatskoj i BiH „ najmanje miljun i po, a možda i više od dva milijuna ubijenih“. Cilj svih tih napisa je da hrvatski narod klekne na koljena za takve ratne zločine i da kao genocidan narod ne pomisli na stvaranje vlastite države. Dr. Milan Bulajić je na znanstvenom skupu u Jasnovcu tvrdio da je 700.000 pobijenih u tom logoru, što je u ex Jugoslaviji službena statistika. Prvi koj se je suprostavio preuveličavanju broja žrtava Jasenovca u bivšoj državio je bio dr. Franjo Tuđman. Na temelju popisa žrtava Statističkog zavoda SRH, Tuđman je utvrdio da je u logorima, zatvorima i deportacijama bilo ukupno 59.639 žrtava, uz statističku korekciju od 10% plus po pravilima struke. Dr. Ljubo Boban na znanstvenom skupu suprostavio se je Bulajiću s brojkom od 49.875 ( evidentiranih, poimenično za svaku osobu); što je bila državna tajna. Ovaj broj dr. Boban ne smatra konačnim. Dr Ivan Jelić, direktor Instituta za historiju rad.pokret u Zagrebu je utvrdio da su u Jasenovcu „prošli deseci tisuća ljudi od kojih je većina pogubljena“ zbog toga je izgubio mjesto ravnatelja Instituta. U suvremenoj RH je napuštena brojka 700.000 i po mišljenju Nataše Jovičić, ravnateljice Spomen – područja Jasenovac, broj poginulih je 83.763 ( svibanj 2015.). Taj je popis podložan reviziji, pa bi bilo vrijedno znati jesu li još u njemu upisani ljudi i žrtve, koji su stradali na nekim drugim lokacijama. Godine 2009. počeli su se javljati preko dnevnih i tjednih novina čitatelji, te nekoliko hrvatskih intelektualaca, protestirajući protiv toga popisa ( 76.358) s tvrdnjama da „ velik broj žrtava Jasenovca“ nije uopće bio u Jasenovcu. Zanimljiva je reakcija Josipa Kljakovića Šantića na sramotni popis Saveznog zavoda za statistiku iz 1964. on kaže:“Otkrio sam da je 75 žrtava četničkog zločina u Gatama stavljeno na popis kao da su žrtve Jasenovca, kao i 63 Čikeša iz Žeževice, poginula od njemačke i četničke ruke. U Matičnom uredu Žrnovnice pronašao sam 30 mještana koji su poginuli za vrijeme Drugog svjetskog rata kao partizani, no i njihova su imena uredno unesena na popis žrtava Jasenovca. Monstruoznost toga podmetanja ide dotle da su civili koji su umrli u zbjegu u El Shattu stavljeni na jasenovački popis ( Tjednik „Hrvatsko slovo“ 17. srpnja 2009.). Protestirali su i mještani Siverića zbog stavljanja na popis 42 njihova sumještana, pokopana na mjesnom groblju, a našla su se na popisu i danas živih Siverićana. Od 218 mještana Solina koji su poginuli u borbama, streljani ili umrli od ranjavanja, njih 173 dodano je na jasenovački popis. Ivo Baica, partizan iz Šibenika, borac II. dalmatinske brigade, poginuo je na Vučevu (V. ofenziva 1943.), također je uvršten na popis jasenovačkih žrtava. Nije on jedini sa Sutjeske uvršten u ovaj popis nego i drugi pali borci iz ove brigade. Ima još ovakovih primjera! SUBNOR je 1968. u Kaštel Sućurcu postavio natpis na zvonik crkve, gdje piše da su imenovani mještani „ žrtve fašističkog terora“. Dakle, fašisti se optužuju za zločin, koji su 5. prosinca 1943. zapravo počinili anglo-američki teški bombarderi. Samo u crkvi je poginulo 65 osoba zajedno s župnikom! Što ako su ove žrtve ubrojene kao jasenovačke?! Da upravo tako, svih 65 žrtava i još trideset ubijenih toga dana u Kaštel Sučurcu od angloamerikanaca i na drugim lokacijama vode se kao žrtve fašističkog terora u konclogoru Jasenovac( „Ognjevi s neba“, emisija HTV, o anglomareičkom bombardiranju hrvatskih gradova u Drugom svjetskom ratu).
Križni put ili Marševi smrti s nizom lokacija za pogubljenja, koje su naprijed navedene, su ratni zločin po Ženevskim konvencijama protiv zarobljenih i razoružanih vojnika i civila ( Huda jama ). Prema demografu Vladimiru Žerjaviću na Bleiburgu i Križnom putu život je izgubilo najviše Hrvata i Muslimana 45000 do 55000.(V. Geiger, Hrvatsko slovo, str.6.,25. lipnja 2010.). Bila je to vrlo tamna mrlja na komunistički antifašizam, koji se je pretvorio u novi totalitarizam. Vrijeme radi za znanstvenu istinu i nemaju izgleda one snage koje se odupiru toj istini. Ossa loquntur! ( Kosti govore!)
Pišete knjigu o Josipu Brozu, što Vas je potaklo na taj delikatni posao i hoćete li otkriti nešto novo o tom diskutabilnom i osporavanom čovjeku, diktatoru i političaru?
Knjigu o Josipu Brozu dovršavam. To nije njegova biografija nego: „Neki problemi njegove biografije i izvornog identiteta“. Na primjer problematiziram pitanje sudjelovanja J.B.Tita u Oktobarskoj revoluciji. U svojoj autobiografiji objavljenoj u američkom časopisu Life-u ( 1952.) i u prvim Prilozima za svoju biografiju tiskanu 1953. / V.Dedjer/, Tito je rekao da „ na nesreću to nije istina“, odnosno da „ nažalost nije sudjelovao ni u Oktobarskoj revoluciji, ni u Građanskom ratu u Rusiji. U Drugoj Jugoslaviji Tita se je predstavljalo kao sudionika Oktobarske revolucije. On je sam govorio da je još kao mladić pristupio komunističkom pokretu, i da je prvo revolucionarno nadahnuće dobio u Rusiji za vrijeme Oktobarske revolucije, te da je tamo u oružanoj borbi stekao prva iskustva. ( Titov odgovor na zdravicu Raifa Dizdarevića u Jablanici 12. studenoga 1978. Dokumenat 226. str. 447., Simić-Despot, Tito, strogo povjerljivo, Zagreb 2010.). Je li Tito sudjelovao u građanskom ratu u Španjolskoj? On tvrdi da nije! Svjedoci govore suprotno! Bio je u tajnoj misiji NKVD-a; zato nije volio da se o tome priča, već je tvrdio da je djelovao u Parizu na slanju dragovoljaca za Interbrigade. Problematiziram i njegove pregovore s Nijemcima 1943. o obustavi neprijateljstava, čije dokunente je brižno čuvao u torbici, koja je otkrivena poslije njegove smrti. Brak s Jovankom nije od 1958. bila bračna idila, nego pravi „pakao“ osobito za njega osobno. O njegovom izvornom identitetu ima problema i opravdanih sumnji, ali niti jedan dokumenat ne govori da on nije Josip Broz. Ako je izvršena zamjena identiteta i podmetnuta neka druga osoba; ( neki autori misle tako!), onda to može biti dokumentirano u instituciji tajne sovjetske policije ( NKVD-u). Dok se ne otvori tajni arhiv sovjetske tajne policije, u što sumnjam da će se dogoditi. Za mene on ostaje Josip broz Tito, poznata svjetska povijesna ličnost, jer je pod tim imenom započeo i završio svoju povijesnu ulogu.
Hrvatska Vam je u srcu, domoljub ste. Što priječi da Hrvatska nakon što je ušla u EU postane prosperitetna država, onakva kakvom je vidi predsjednica Kolinda Grabar Kitarović?
Hrvatska je na putu da postane prosperitetna europska država. Zato imamo sve nužne resurse. To ne ide preko noći, za to treba vremena i nova vlast. Lijeva kolalicija do danas nije prebolila svoj izborni poraz i pobjedu nove predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović. Kohabitacija ne ide onako kako bi trebalo, zato mora nužno doći do promjene vlasti, koja je neučinkovita. Pobjedit će koalicija desnih stranaka predvođena HDZ-om.
Neki se moji snovi ostvaruju! Ova vlast, konačno se urazumila i prihvatila projekt Pelješkog mosta. Od sprdnje i ruganja s ovim iznimno važnim nacionalnim projektom, definitvno su ga prihvatili, ali i EU koja je također bila protiv Pelješkog mosta.
Gradnja mosta počinje na jesen 2015.g., to je dobra vijest. Hrvatska će tako biti spojena na svom strateškom jugu, a korist će biti višestruka.
FOTO: Ljiljana Padovan
Dozvolom uredništva preuzeto iz glasila Šibenske biskupije – Mihovil.
