Putnici koji su u drugoj polovici 1990. morali ići preko Knina ili nekih drugih mjesta sa srpskom većinom bili su često izloženi zlostavljanju lokalnih pobunjenika.
Oni su, nakon najave MUP-a da će uzeti oružje iz policijskih postaja na području u kojem žive pobunjeni Srbi, preko noći posjekli stabla i preko prometnica postavili barikade. Noću su oko srpskih sela kružile naoružane straže, s izlikom da se boje “ustaškoga genocida”. Bio je to dio smišljenog plana iz Beograda. Na kraju dana mnogi bi pokupili balvane, koje su potom prodavali, a onda noću rezali nove. Rat je, ukratko, počeo kao hajdučija – a taj je termin često koristio i predsjednik Tuđman.
Ljeto i rana jesen 1990. prošli su u incidentima i čarkanjima, ali do tada nije bilo prolijevanja krvi. No u noći na 23. studenog pobunjenici s kninskog područja postavili su zasjedu na razmeđi cesta Obrovac – Zadar – Žegar – Knin. Policajci Jozo Bukarica, Stevan Graovac i Goran Alavanja bili su u ophodnji po toj prometnici. Tad ih je iz mraka zasuo rafal. Mladoga Gorana Alavanju (27) pogodilo je sedam metaka…
Milan i Milija Alavanja, roditelji ubijenoga Gorana, danas žive u kući koja je dio nekadašnjeg velikog imanja u Karinu Donjem. Opterećeni staračkim bolestima, dane provode u iščekivanju posjeta kćeri ili sina koji žive u Srbiji. Imali su troje djece. Stariji sin Goran imao je 27 godina kad je ubijen.
Druga dva policajca iz patrole imali su više sreće, preživjeli su napad – Alavanju su ubili, Jozu Bukaricu ranili, a Stevan Graovac prošao je neozlijeđen. Sljedeće jutro počeli su stizati brzojavi sućuti, od predsjednika Tuđmana, ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca, predsjednika Sabora Žarka Domljana…
Na mjesto na kojem im je sin ubijen Goranovi roditelji na godišnjicu pogibije donose cvijeće i pale svijeću za svog sina, nakon čije smrti više ništa nije bilo isto. Ni u njihovoj obitelji ni u zemlji u kojoj su se rodili i tu obitelj stvorili. Ni danas ne znaju tko im je točno ubio sina, ali više kao da su svjesni da im taj podatak, to neko ime i prezime, ne bi značilo ništa.
– Mi smo Srbi, ali nikad nismo mrzili Hrvate. Njega Hrvati nisu ubili. I dalje se pitam zašto se sve to dogodilo – kazao je Milan (80). Goran Alavanja, hrvatski građanin srpske nacionalnosti, poginuo je kao član MUP-a Hrvatske. Prva je žrtva “balvan-revolucije”. Kasnije mu je priznat status branitelja, no prvim hrvatskim poginulim braniteljem drži se Josip Jović, također policajac, poginuo na “krvavi Uskrs”, 30. ožujka 1991. godine. Nakon Oluje obitelj Alavanja je u Srbiji živjela dvije godine, nakon čega su se vratili u obiteljsku kuću u Karinu. U njoj krate staračke dane prebirući po pitanjima od kojih mnoga nikad neće dobiti odgovor.
Povjesničari su dali opće odgovore na ono što se tada dogodilo. Kontekst je jasan. Bila je to početna faza oružane pobune dijela Srba u Hrvatskoj, potaknute iz Srbije i krugova u JNA. Tadašnje Srpsko nacionalno vijeće najavilo je raspisivanje referenduma o autonomiji. Pravdali su to kulturnom i političkom neovisnošću iako je svima bilo jasno da je u pozadini stvaranje Velike Srbije.
Tijekom poslijepodneva iz Knina su, kako tad piše Večernji list, stizale dramatične vijesti. Milan Babić, ondašnji predsjednik Skupštine općine Knin, proglasio je ratno stanje, a Štab za obranu grada proglasio je pripravnost građana, koja je stupila na snagu odmah. Sve ceste u smjeru Knina bile su blokirane. Na prilazima gradu stajale su naoružane seoske straže. Hrvatima, njima nepodobnim ljudima i vozilima s hrvatskim registracijskim pločicama spriječili su bilo kakav pokušaj prolaska. Prometnu vezu južne i sjeverne Hrvatske u potpunosti su prekinuli. Pred barikadama su ostali zarobljeni i mnogi strani turisti… Hrvatsku je trebalo navući u brzi rat i vojno poraziti… Iz Beograda su u Hrvatsku upućivani pripadnici tajne policije. U Kninu su pobunjenike obučavali Franko Simatović, Kapetan Dragan i drugi zloglasni akteri rata…
Hrvatskoj javnosti malo je poznata epizoda u kojoj je, prije izbijanja rata, na Kordunu uhićen Željko Ražnatović Arkan, ubojica, ratni i mirnodopski zločinac te kriminalac međunarodnog formata. Za 24sata priču o njegovu zarobljavanju ispričao nam je policajac koji ga je tad uhitio. To je bilo samo nekoliko dana nakon ubojstva Alavanje. Milan Šerbula, zapovjednik Policijske postaje Dvor na Uni, tad 51-godišnjak, u tmurnim vremenima koja su najavljivala zlo na našim prostorima, kontrolirao je noću ulazak i izlazak vozila u svoj grad. Postavljao je policijske patrole na mostove preko kojih se ulazi u Dvor, a bilo ih je četiri. Gotovo svaku noć išao je u kontrole policajaca kako bi podigao njihovu budnost. Nešto poslije ponoći 29. studenog 1990. primijetio je vozilo da dolazi iz pravca Bosne i Hercegovine.
Njegova patrola je obavila kontrolu i to vozilo je nastavilo vožnju i prošlo pored njega. Vidio je da je u pitanju terenac bočno ojačan debljim cijevima. Vozilo je krenulo prema selu Hrtiću. Kako u tom selu ima švercer oružjem, Šerbula je krenuo je za njim i potvrdilo se da zaista ide prema kući švercera. Vozilo se zaustavilo blizu te kuće i počelo se vraćati unazad kako bi se okrenulo, ali Šerbula je pritjerao svoje vozilo do terenca. Terenac nije imao kuda. Jedan od njih izašao je iz vozila i Milan je, kako je jakna bila raskopčana, primijetio da taj ispod pazuha ima pištolj. Jedan iz terenca je viknuo “Pucaj”! Milan je potegnuo pištolj i uperio ga u neznanca. Taj nije uspio izvaditi svoj nego je odmah spojio ruke i usmjerio ih prema Milanu, tipično kako kriminalci pruže ruke da ih se veže lisicama.
Ekipa iz terenca privedena je u Policijsku postaju Dvor, utvrđen je identitet i tek tad se vidjelo da je onaj koji je vezan bio Željko Ražnjatović Arkan, o kojemu Milan i nije baš znao mnogo. Prevezen je u Zagreb, pa na sud, a kasnije je razmijenjen.
Milan Šerbula je kasnije uhićen, bio je u Kninu u zatvoru. Skrivao se i BiH, Srbiji…
“Balvan-revolucija” okončana je tek akcijom Oluja, pet godina kasnije. Pobuna je nanijela nepopravljive štete, najprije svojim žrtvama, Hrvatima i drugim građanima nesrpske nacionalnosti – koji su odmah nakon izbijanja rata protjerani s prostora pod srpskom kontrolom – do, na kraju, samih Srba. Ratne štete, uništena industrija, upropaštene mnogobrojne turističke sezone, o ljudskim životima da se i ne govori, društvene posljedice, odveli su nas u katastrofu čije posljedice i danas saniramo. Ne ponovilo se.
izvor:24sata
foto:hrvatski vojnik
