– Arsen Dedić nije samo najveće ime hrvatske šansone, nezaboravan autor glazbe za filmove, serije i kazališne komade, već također i sjajan pjesnik koji baš nikada nije bio “pjesnikov bratić”, nego ime koje stoji uz bok najvećim imenima hrvatske poezije. Dedićev glazbeni opus impregnirao je sjećanja brojnih generacija te mu je, ma koliko djelovalo patetično, zajamčeno mjesto u povijesti i hrvatske i jugoslavenske šansone, šlageristike ili najbolje rečeno glazbe uopće – kazao je glazbeni kritičar Zlatko Gall.
Antun Vrdoljak, redatelj
– Arsen i ja znali smo se, mislim, oduvijek. Upoznali smo se još šezdesetih godina na jednom od Splitskih festivala, mislim da je to bilo 1963. ili 1964. godine, u vrijeme kada je on otpjevao ‘Kuću pored mora’, meni njegovu najdražu pjesmu u kojoj je rekao apsolutno sve što se u pjesmi uopće može kazati.
Teško mi je sada pričati o Arsenu kao da ga nema, jer mi je teško i vjerovati u to da ga više nema. Mi smo bili prijatelji. Suradnici. Za mnogo mojih filmova napisao je sjajnu glazbu, a ta naša suradnja krenula je sredinom šezdesetih godina. S Arsenom je bilo lijepo i lako raditi.
Umro je veliki čovjek, i ovo što sam sad rekao nisu prazne riječi. Otišao je jedinstven i neponovljiv umjetnik, a meni je sad strašno i pomisliti kako se osjeća njegova Gabi. Srećom, uz nju je sad njen i Arsenov sin Matija. Znate, nakon svega samo djeca ostaju. Jer, vijenci na grobu brzo uvenu.
Mišo Kovač, glazbenik
– Arsen i ja rasli smo u istoj šibenskoj ulici. On je bio tri godine stariji od mene, a ja ga pamtim još iz tih dječačkih dana kako stoji na kraju ulice. Bilo je to početkom pedesetih godina. On je tamo stajao oko četiri sata poslijepodne svakog dana, jer je čekao da dođu ljudi iz Gradske glazbe s kojom je on svirao flautu na sprovodima, a ja bih ga vidio kako čeka na glazbenike dok sam se vraćao s treninga za nogometni klub u Šibeniku.
Prijatelji smo postali u Zagrebu. Kada je moj Edi ubijen, Arsen mi je došao izraziti saučešće. Kuća je bila puna ljudi, a Arsen me zagrlio i zajedno smo plakali kao mala djeca…
Premda smo nas dvojica bili lišće s iste grane, pravu glazbenu suradnju ostvarili smo 2013. godine, s pjesmom ‘Mi smo lišće s iste grane’. Napisao ju je Arsen, a ja tu skladbu ne mogu nazvati pravim duetom, jer ona je više Arsenova nego moja.
Veliki je ovo gubitak, veliki udarac.
Znate, ja sam kralj po prodaji ploča. Arsen nikad nije ni blizu prodavao onoliko ploča koliko sam ja to činio. Ali, on to i nije htio. Ja sam radio za narod, on za probranu publiku, za svoju, kako je to znao reći, sektu. Pa, ako se onda govori o sekti, želim da svi znaju da sam i ja uvijek bio i ostao član te Arsenove sekte. S ponosom vam to govorim.
Drago Diklić, glazbenik
– Teško je uopće naći prikladne riječi kojima bi se opisalo što je Arsen svima nama koji smo ga voljeli donio i što će nam sada sve odnijeti njegova smrt. Bili smo bliski, znao sam ga još iz vremena kada je pjesme pisao pod pseudonimom Igor Krimov, a s vremenom smo postali frendovi pa su Arsen i Gabica moji vjenčani kumovi.
Ne znam što da kažem na sve ovo što se dogodilo. Život je jednokratna pojava i ne može se tu puno toga popraviti. A sigurno je, s druge strane, da se i ne može tek slegnuti ramenima i reći: ‘Kaj se može?’. Jer, život doista jest jednokratna pojava, ali to se ne može reći i za Arsena, koji će vječno ostati svojim tragom utisnut u sve nas koji smo ga voljeli, poštovali i smijali se i plakali s njim.
izvor:jutarnji list
