Kao veterinar, bio sam pozvan pregledati deset godina starog irskog vučjeg hrta koji se zvao Belker. Njegovi ‘vlasnici’, ili bolje rečeno brižnici, Ron, njegova žena Lisa i njihov mali dječak Shane, bili su vrlo privrženi Belkeru te su se nadali čudu.
Pregledao sam Belkera i otkrio da umire od raka. Rekao sam obitelji da ne možemo ništa učiniti za njega te ponudio da se provede postupak eutanazije starog psa u njihovoj kući.
Dok smo pravili aranžmane, Ron i Lisa su mi rekli kako misle da bi bilo dobro da i šestogodišnji Shane promatra postupak. Osjećali su kako bi Shane mogao naučiti nešto iz tog iskustva.
Sljedećeg dana kako smo to trebali obaviti, osjetio sam poznati čvor u grlu kad se obitelj okupila oko Belkera. Shane je bio neobično miran iako je mazio psa posljednji put, da sam se pitao je li uopće razumije što se događa. U roku od nekoliko minuta, Belker u miru otišao.
Činilo se da je dječak prihvatio Belkerov odlazak bez poteškoća ili zbunjenosti. Sjeli smo zajedno neko vrijeme nakon Belkerove smrti, naglas komentirajući o tužnoj činjenici kako su životi pasa kraći od ljudskih.
Shane, koji je slušao u tišini, odjednom kaže: “Ja znam zašto.”
Iznenađeni, svi smo se okrenuli prema njemu. Ono što je izašlo iz njegovih usta me ostavilo zapanjenim. Nikada nisam čuo utješnije objašnjenje. On je promijenio način na koji sam do tada živio.
Šestogodišnji dječak Shane je rekao: “Ljudi se rađaju da bi naučili kako živjeti dobar život – kao što je voljeti cijelo vrijeme i biti dobar, zar ne?”
Shane nastavi: “Pa, psi već znaju kako to učiniti, tako da oni ne moraju ostati tako dugo.”
izvor:atma.hr
