Ispijanje kave nije samo ritual jutarnjeg razbuđivanja i navika, već i onaj socijalni moment zbližavanja s drugim ljudima, priče, dododovštine od prošlog dana. Ali došlo neko drugo vrime surfanja po internetu, čitanje portala, pretraživanja po facebooku i ostalih mogućnosti koju današnji mobiteli pružaju. Nemojte me krivo shvatiti i nemojte misliti da me vrime prigazilo, jer i sam sebe uhvatim često u pretraživanju slika i lajkanju statusa za vrijeme ispijanja jutarnje kavice jer novine uglavnom ostavim za goste i to one malo starije koji uporno izbjegavaju korištenje virtualnih informacija.
ZALUDU VAM TRUD
Gledam tako mladi zaljubljeni par od otprilike tridesetak godina kako sjede uz kavu i umjesto da razgovaraju, oni svak svoj mobitel i deri po njemu dok se ne užari. Mladi i zgodni, fino odjeveni, u ruci one velike cigle od Samsunga i Iphonea i svak’ o svom poslu. Tišina je toliko zategnuta da je mo’š i pošadom kidati, a oni jedva da se sjete kave na stolu pa svakih deset minuta otpiju gutljaj. Mi se potrudili maksimalno da napravimo vrhunski cappuccino, nacrtali srce pod pretpostavkom da su u velikoj ljubavi, ali oni to uopće nisu opazili. Do prvog gutljaja prošlo je više od petnaest minuta, dok su se sjetili gdje su uopće, jer njemu je važnije pogledat koliko lajkova ima njegov izlet gumenjakom na Kornate od prošlog dana i veliki zubatac koji je jedva stao u sliku, a njoj komentari nove haljine koju je sinoć obukla u Hacijendi na koncertu Saše Matića. Tu i tamo se jedno od njih osmjehne, vjerojatno ponukano nekim smiješnim statusom ili mutnom slikom pijane frendice oko četiri ure ujutro sa štiklama u jednoj ruci, a bocom pive u drugoj. Kava se i dalje hladi na stolu i latte art u obliku srca polako dobija čudnu vizuru i deformira se, pa sad izgleda kao stražnjica u neke stare babe. Udostojili se oni nakon nekog vremena posegnuti za šalicom, pa frajer i dalje ne skidajući pogled sa mobitela napipa kavu rukom na stolu i skoro prolije čašu punu vode po svoj toj tehnici. Malo se prene kad se čaša zaljuljala, ali se ubrzo vrati omiljenoj zanimaciji i ne sluteći kakva se šteta mogla dogoditi da ostane bez svih tih slika i video zapisa.
ŠTETA ČAŠA
Žao bi meni bilo razbijene čaše, čikare, zalivenih kušina kavom, opet mislim, on bi sebi možda napravija uslugu i počeo ostvarivati komunikaciju s ovom prekrasnom i zgodnom curom u prekratkim vrućim hlaćicama i širokim špalinama kroz koje se vidi pola cica svaki put kad se počeše po glavi ili pokuša popraviti frizuru. Prošlo je pola sata i ostatak kave izgleda odvratno u šalici, međutim njima to ne smeta jer je instagram trenutno puno zanimljiviji. I tko zna koliko bi to trajalo da se nije njoj usred pisanja kilometarske poruke istrošila baterija. On se odlogira za nekoliko sekundi, podigoše se, rastegnu, sa smješkom na licu plate i odu. ‘E moj sinko’, mislim se ja, ‘Da san na tvom mistu i iman takvu curu, nebi imala vrimena za kavu, a kamoli za fejsbuk’!
