Ne baš tako davno, prije otprilike nekoliko godina, u šetnji sa psom na jednom od brežuljaka koji se uzdižu iznad grada naletim na poznatog splitskog fotografa (tada još nisam znao tko je on), kako snima zalazak sunca i grad koji se s te pozicije vidio praktički kao na dlanu. Po kameri i ostaloj opremi koju je čovjek imao zaključio sam odmah da je riječ o profesionalcu koji je tempirao poziciju, vrijeme snimanja i klimatske prilike. To je jedna od pješačkih destinacija kojom ne prolazi mnogo ljudi, pa je iz tog razloga idealna za panoramske snimke i neometan rad zaljubljenika u prirodu i fotografiju.
GROP U GRLU
Zastao sam malo pokraj tog čovjeka, pogledao u pravcu njegova objektiva i po tko zna koji put ostao očaran ljepotom grada i njegove okolice, pa pomislim tada kako ponekad svi pomalo zaboravljamo na kakvom prekrasnom mjestu zapravo živimo. U ugodnoj konverzaciji s tim prijaznim čovjekom, komentirali smo sve te ljepote koje se prostiru ispod nas okupane crvenom svijetlošću zalaska sunca. ‘Koja šteta’, reče mi fotograf, ovako predivan grad i okolica, a zapravo je slijepo crijevo, koje još nije u potpunosti otkriveno i iskorišteno. Osjetim neki grop u grlu i krenem lokalpatriotski u obranu situacije u gradu, argumentirajući to povećanjem broja turista, gradnjom hotela, brojnim festivalima i manifestacijama koje su se počele događati u sve većem broju. ‘Ajde, daj bože da je tako’, reče čovjek, pozdravimo se i ja produžim dalje ponosno uvjeren da sam bar malo uspio u namjeri da promjenim mišljenje tog neznanca o situaciji u gradu. Nekoliko godina kasnije prepoznao sam tog gospodina i njegove slike na izložbi koju je priredio u Šibeniku, a svi koji su je vidjeli bili su oduševljeni, pa se slike koriste i dan danas na kalendarima, turističkim katalozima i ostalim prospektima.
DOPRINOS RAZVITKU
S obzirom da smo ugasili industriju i orjentirali se na turizam i ugostiteljstvo, napravili hotele, uredili plaže, tvrđave, organizirali koncerte i manifestacije, trebali bi biti složni pa da na tom polju napravimo još bolji i jači grad koji to definitivno zaslužuje. Bilo bi pretjerano spominjati Manhattan u New Yorku koji nikad ne spava, ali bar do ponoć grad u sezoni mora živjeti punim plućima, s otvorenim trgovinama, svirkama, restoranima i barovima. Jasno mi je da stanovnicim možda smeta buka koja dolazi sa tvrđave, pokraj katedrale dok je šansona ili dječiji fesival, iz Doca ili u ulici Božidara Petranovića, koja je nedavno nazvana Bermudski Trokut. Ugasimo li sve to, taj trokut će biti puno širi i iz njega će nestajati ne samo avioni i brodovi, već ljudi, firme, trgovine pa će nas svi zaobilaziti u velikom luku. Pozivam sve da daju svoj doprinos napretku i razvoju jer i Bermudski trokut je postao danas prava turistička atrakcija i destinacija u koju dolaze turisti iz cijelog svijeta.
