Krešimirov grad odavno se diči mnogim glumačkim talentima koji su naš grad promovirali na nacionalnoj razini, a neki poput, primjerice, Gorana Višnjića, čak i na onoj svjetskoj.
Ona za koju će se, kako se narodski kaže, tek čuti, je 18-godišnjakinja Lucija Alfier koja je jučer saznala ono što joj je, kako kaže, u trenu promijenilo život-od ove je jeseni službeno studentica elitne zagrebačke Akademije dramske umjetnosti. Oni koji su pokušali to isto, često se šale govoreći da je upad na akademiju umjetnosti upravo to-umjetnost. E, pa Lucija se, u ovom slučaju pokazala pravom umjetnicom i to-iz prvog pokušaja.
Lucija je, naime, u konkurenciji čak 122 prijavljenih, bila jedna od dvanaestero njih koji su se strogim profesorima s akademije posebno istakli. I to ne toliko po načinu na koji glume, već po svojoj ‘prirodnosti’. Zvuči pomalo kontradiktorno, zar ne? E pa, talentirana Lucija nam je objasnila o čemu je riječ.
-Sve je kod studija glume pomalo kontradiktorno. Svi smo se mi dugo pripremali za ispit da bismo, na kraju, iz prve ruke saznali da trebamo samo biti svoji i prirodni. Nije toliko važno koliko si dobro naučio tekst ili koliko si prethodno izgrađen glumac. Puno je važnije, a taj se dio čak provjeravao psihotestom, koliko si izgrađena mlada osoba. Puno im je draže kad nisi netko tko ‘sve već zna’. Oni traže osobu u kojoj će prepoznati prostor za napredak, prostor za promjenu, a na kraju krajeva, i jaku motivaciju za istim. Također, dobro sam riješila i test opće kulture dok sam za pjevački dio zbog, ne baš prevelikog talenta u tom području, odabrala ‘Ruzinavi brod’ s mišlju ‘šta bude, bit će’-objasnila nam je iskreno naša sugovornica koja je nedavno upisala jedan sasvim drugi fakultet.
– Roditelji su me odgojili na način da je obrazovanje jako važno, ali su me istovremeno oni i sestre podržavali u svemu što mene čini sretnom. Svi su oni jako vjerovali u moj prolazak na Akademiji, ali sam, zbog sigurnosti, nedavno ipak upisala povijest umjetnosti, kulturnu antropologiju i etnologiju. Ta me područja jako zanimaju, ali sad ću odustati-kroz smijeh nam i vidno uzbuđena prepričava sugovornica koja ipak priznaje da joj je ovo bilo jako stresno iskustvo. Hvala Bogu, isplatilo se, dodali bismo.
-Toliko sam to željela. Ovo je definitivno bilo najteže, ali istovremeno najljepše iskustvo. Prvi dan audicije, prije ulaska u uži krug, bio je toliko stresan da se ne mogu uopće sjetiti kako sam to sve izvela. Toliku sam tremu imala, ali zahvaljujući profesorima koji su nas tih dana puno savjetovali, uspjela sam se osloboditi tog straha za koji sada znam da je iracionalan.
Iako su brojni Šibenčani u glumačkom svijetu postigli veliki uspjeh zahvaljujući prvenstveno svom talentu, u pozadini svakog od njih stoje uglavnom iste osobe-Šibenčani iz svijeta glume koji su taj isti talent i prepoznali, radili na njemu, prenosili svoja znanja i vještine, a što je najvažnije-motivirali ih. Ti isti ljudi su, u slučaju svakog afirmiranijeg mladog glumca Pero Mioč, Sergej Mioč i Leon Lučev koji su od Lucije s godinama napravili osobu koja je zadovoljila stroge uvjete žirija glumačke akademije.
-Otkad znam za sebe, bavim se glumom na ovaj ili onaj način. Obožavam šibensko kazalište i učila sam zaista od najboljih. Dvije godine znanja sam upijala od barba Pere, posljednjih godinu dana intenzivno je sa mnom radio Sergej Mioč koji je imao beskrajno povjerenje u moj uspjeh, a ovo ljeto mi je jako pomogao i Leon Lučev zajedno s kolegicom Petrom Radin koji su me pripremali na Zlarinu, a to je mjesto gdje inače nalazim najveću inspiraciju. Svi su oni dali svoj obol što se mog uspjeha tiče i nadam se da njihovo povjerenje i pomoć ubuduće neću iznevjeriti-nesebično nam govori simpatična Šibenčanka koja je samo za kraj razgovora čuvala najljepšu anegdotu iz cijele ove priče.
-Kad sam nazvala mentora Serđa, uopće se nije čudio, kao ni Leon Lučev. Otac je, pak, oduševljeno i uzbuđeno s ostatkom obitelji vikao: ‘Bravo’ dok je mama najsmješnije reagirala pitajući me:’ Luce, jesi li ti možda nešto pila? Luce, koliko si pijana?'(smijeh) . Naravno, ubrzo je shvatila da nimalo nisam u nikakvoj ludoj, mladenačkoj fazi već da sam krenula u jednom sasvim drugom smjeru-zaključuje Lucija, a mi dodajemo da se taj smjer zove ‘utabanje puta do dramskog ‘neba’ jer, sudeći prema energiji, talentu, jednostavnošću, ali i ljepoti ove mlade Šibenčanke-samo joj nebo i jest granica.
