Bio je inspiracija djeci i odraslima. Svojim plišancima udahnuo je dušu, a njegova majka Ivančica oživjela ih je poslije njegove smrti u očaravajućim slikovnicama koje sada čitaju djeci oboljeloj od teških bolesti
Ako niste dijete hitno se javite Krečekešu, Liješteru, Koštaru, Mijuzi, Njošku, Longecu i Boskeeeju ili nikada nećete razumjeti ovu priču. Da, oni doista postoje, ali s njima u pustolovine mogu samo posebna djeca. Kada osjete da su u blizini “veliki”, oni se pretvaraju u obične plišance. No, ako ste dovoljno dobri, čak i s takvom manom odraslosti, možda od njih nažicate kartu u jedan sasvim drukčiji svijet.
Uspjeli ste? Imate sreće, jer će vas oni odvesti do Jakova, jednog vrlo posebnog dječaka koji, ne samo da je svojim plišancima nadjenuo ova cool imena, već je žapcu, psiću, tigriću, zmiji, medi, pauku i ovčici udahnuo duše. Oni su njemu i njegovim prijateljima bolničku sobu pretvarale u najčarobnije mjesto na svijetu i u mašti ih vodili na sva mjesta koja im je uskratila zloćudna bolest.
Jakov Rubido danas je na drugom, jednom boljem svijetu. Zahvaljujući donacijskom programu Hrvatskog Telekoma “Zajedno smo jači”, karlovačka udruga “Jak kao Jakov”, koju vodi njegova majka Ivančica, plišance je pretvorila u glavne likove slikovnica i otisnula ih šest, svaku u 2000 primjeraka. Njima sada nastoje ohrabriti sve male hematološke i onkološke bolesnike, zdravoj djeci nastoje usaditi klicu empatije, a odraslima poslati poruku koliko je dragocjena svaka sekunda provedena s njihovim djetetom.
Kako bismo ispričali ovu snažnu, prekrasnu i dirljivu priču, moramo se vratiti u ružna vremena, u ljeto 2009., kada je Jakov doznao da je teško bolestan. Dvanaestogodišnjeg dječaka koji se bavio rukometom, nogometom, gimnastikom, veslanjem, plivanjem, ronjenjem i plesom, počeo je svakodnevno svladavati umor, primijetili su to roditelji na ljetovanju na Pagu. Lokalni liječnici nisu bili zabrinuti, pripisujući sve prolaznoj virozi. Vraćajući se kući s prijateljeva rođendana toliko je izgubio snage da je morao puzati, naišao je njegov stric i donio ga doma u nesvijesti.
– Uspjeli smo ga dobiti i hitno otišli za Zadar. Liječnica nam je rekla da nikada nije vidjela tako loše nalaze krvi, kako hitno mora za Zagreb, ali da nije sigurna hoće li do tamo stići živ. Bio je to trenutak kada nam se srušio svijet – prisjeća se majka Ivančica.
Detaljni pregledi potvrdili su zle slutnje – Jakov je obolio od najtežeg oblika leukemije. Sljedećih 14 mjeseci proveo je po bolnicama. Izmučeno tjelešce više od toliko nije imalo snage i Jakov je otišao. Iscrpile su ga najteže terapije, epilepsija, transplantacija koštane srži… nakon svega dobio je izljev krvi u mozak, preživio je šestosatnu operaciju, a mjesec kasnije preminuo je od bolničke bakterije.
Roditelji su svaki mogući trenutak bili s njim, majci je propao modni studio, ocu obrt. Živjeli su od donacija Jakovljevih prijatelja koji su na sve moguće načine skupljali novac za pomoć najboljem prijatelju.
A za to vrijeme u njegovoj se bolničkoj sobi stvarao jedan sasvim novi svijet. Dječak je u njega uključio najdraže igračke, sve prijatelje i osoblje s odjela, šaljući nevjerojatno zrele i snažne poruke. Bio je zabavljač, znao je stotine viceva, napisao je desetke pjesama. U posljednjoj je sažeo svu svoju muku: “Vi ste cijelo vrijeme tu u mom srcu i kad se toga sjetim, preko svega zla što me priječi, do cilja ja preletim… U sobi mi je tama, al ja se smijem suncu koje sanjam jer nada umire zadnja… Ja sam jak!”. Stihove je uglazbila i snimila spot nakon njegove smrti grupa Connect, čiji je Jakov bio obožavatelj.
Jakovljevi roditelji uz pomoć prijatelja osnovali su udrugu i pomagati roditeljima koji su se našli u mukama kakve je ona bila prošla, pomažući im financijski.
Andreja iz Ozlja, Leon iz Čepina, Matej iz Metkovića, Lana iz Požege – samo su neka od 150 djece čijim roditeljima je udruga pomogla s 1,1 milijuna kuna. Novac prikupljaju donacijama, prodajom rukotvorina koje izrađuju u svojim prostorijama, a odnedavno i ovim prekrasnim slikovnicama.
Kako to izgleda pokazat ćemo na primjeru Koštara koji se hvali da je senjski uskok i predlaže gradnju broda. Jakov ga gradi od legića, pakiraju se svi i zajedno odlaze iz bolnice, nose bolničku hranu i stvari iz bolničke sobe, pa poručuju: “Ne moraš biti izvan žice, da bi bio kao ptice”. Priču će završiti s još dvije slikovnice, u jednoj će se pojaviti ovčica Boskeee, a u posljednjoj je junak ove priče – sam Jakov.
– Jakov je pozvan na veliki koncert na koji je odlučio putovati vlakom. Svi plišanci i svi prijatelji iz bolnice i sva mjesta i sve što je volio ulazi u vlak. Ali, lokomotiva ne može krenuti jer su vagoni preteški, pa ih mora otpuštati, jednog po jednog. Objašnjava im da moraju ostati zabavljati drugu djecu. On uzima samo Beskeeeja, odlaze zajedno u lokomotivi na koncert na kojem su svi njegovi prijatelji koji su otišli prije njega i gdje će dočekati one koji će tamo tek doći… – priča majka Ivančica, dodajući da je Boskeee, kao najdraža Jakovljeva igračka i u stvarnom životu otišla s njim.
Ivana Jurina je Karlovčanka koja je svoju Katju izgubila kada je beba imala tek 3,5 mjeseca. Njoj je poznanstvo s Ivančicom pomoglo da prebrodi gubitak voljene bebe, a sada zajednički pomažu drugim roditeljima.
Rolandina Puljak jedna je od aktivistica koja malim pacijentima čita Jakovljeve priče.
– Oni shvaćaju sve, mudriji su od ostale djece te dobi. Ove priče ih nevjerojatno usrećuju, zainteresirani su i znatiželjni za svaki detalj koji se spomene. Zanima ih postoje li doista ti plišanci pa ih mi onda sve donesemo i pokažemo. Te su bolničke sobe tada tvornice sreće. Ivančica mi kaže da se ne smijem vezati za njih, ali ja drukčije ne mogu. Vidite ih jednom, drugi put, a treći put više ih nema – priča nam Rolandina kojoj je svaki dječji osmijeh pozivnica za novo čitanje.
Slikovnice je uredila majka Ivančica na temelju zabilješki iz Jakovljeve sobe, u priče je likove pretočila splitska spisateljica Natali Šarić, a ilustrirala Martina Bastalić.
foto: Facebook
