Bio je sjajan igrač, rođena desetka, ali u njegovoj pojavi, pogotovo na licu, postojalo je nešto protiv čega se trebalo izboriti. Krajem osamdesetih, u ona vremena kada je Dinamo još uvijek u nekom širem kontekstu bio simbol pretpostavljene, pa još i nedovoljno muževne zagrebačke finoće, Zvonimir Boban je djelovao nježno i fragilno i bio je, što bi se reklo, lijep. O, kako li je to znalo razgnjeviti krvoločne bekove iz unutrašnjosti! I tako, boreći se protiv jednog onovremenog stereotipa – koji izvan nogometa i nije bio tako loš jer je Zagrebu pripisivao gospoštinu kakve nema u drugim gradovima – Boban je uzvraćao ljutim protivničkim braničima. Poslije se zaratilo, on je otišao u Milano i sve dalje neka je dobro poznata priča.
Upoznali smo se prije dvanaestak godina, poslije smo se viđali po nekim hodnicima, na pločnicima i ispred kultnog Van Gogha, tu u Koranskoj. Nakon što je prestao igrati, propustio je naplatiti stečene zasluge, uporno je izbjegavao uključivanje u takozvanu društvenu elitu, nije postao celebrity. Prije nekoliko godina radio je u Sportskim novostima, pa se nakon stanke prije desetak mjeseci ponovno vratio. Na zadnjoj stranici novina jednom tjedno napiše kolumnu, uglavnom o nogometu i uglavnom o drugima. Nije mu se dalo da bude nacionalna ikona. Kapetan one proslavljene reprezentacije, pa još i lik koji je naskočio na onog milicajca – nego bi radije mislio, čitao, pisao i živio nekim običnim životom.
Možeš li se sjetiti trenutka kada si prvi put shvatio da ćeš biti veliki nogometaš?
– Teško da mogu, jer to je bio kontinuirani nogometni san dječaka iz provincije. Možda je to bio dan kada smo kao OŠ Pavao Lozo iz Imotskog pobijedili OŠ Krivodol u finalu općinskog školskog prvenstva. Igralo se na našem legendarnom malonogometnom igralištu Partizan, a ja sam od pet ujutro udarao po lopti iščekujući najveći događaj. U finalu smo pobijedili 4:0, a kako sam zabio sva četiri, pomislio sam da bih…
U vrijeme kada nije bilo u modi da očevi sportaša vode karijere svoje djece, tvoj brat i ti imali ste sveprisutnog i vrlo aktivnog oca, koji je, barem za naše prilike, bio ispred svog vremena. Kakav je bio ćaća Marinko, je li vas muštrao?
– Ma moj je ćaća prije svega dobar otac i dobar čovjek. I nogometni zaljubljenik koji je ljubav za predivnu igru prenio na svoje sinove. Posvećeno i pažljivo pratio je naše nogometno odrastanje i bio naporan i strog kritičar, dok je mater vikala: “Drž’te se škole, đava ti loptu odnio!” I hvala ocu što je takav bio. Hvala mu što mi je jednom bacio pehare s četvrtog kata jer sam podcijenio jednog dječaka gurajući mu loptu kroz noge, a da nije bilo potrebe. Je li bio ispred vremena – ne znam, ali ono što znam – nije nam dopustio da gubimo vrijeme. Postulat rada i poštovanja bili su i ostali glavni orijentiri, a mi smo ih ponijeli od kuće i to nema cijenu.
Često, pomalo s nostalgijom, pišeš o onom Dinamu, koji je za mnoge svoje navijače bio nacionalni simbol. To mi je dobro poznato: moj otac je, za razliku od mene, bio dinamovac, i Dinamo je bio njegova hrvatska zastava. Ali kakva je simbolika Dinama u zemlji u kojoj niti nema drugih simbola ni nogometnih klubova osim hrvatskih?
– Ona tvorevina u Maksimirskoj 128 za mene, emocionalno – NE POSTOJI, pa niti mi simbolike ima. Za mnoge druge ona je ishodišna točka svih naših nakarada i svih nepoštenja. Za druge kažem. Postoji u meni i živi još uvijek, kako si primijetio, onaj NK Dinamo. Pravi i plavi, gradski i narodni. Stvarno hrvatski i neupitno zagrebački. Klub kulture i respekta, klub koji je učio – biti. I ne dam ga, i volim ga. I ako izgubim taj Dinamo, izgubit ću velik dio sebe, a s tim dijelom nestao bi i najljepši dio mog nogometnog života.
Zaigrao si na velikoj pozornici još u ona romantična nogometna vremena kada su navijači naizust znali sastave svih prvoligaških klubova, kada je provincija bila puna nogometnih legendi i tragičnih junaka, postradalih zato što protivničkim bekovima još uvijek nije bilo zabranjeno da otvorenim prijelomom noge osujete svaku iole talentiranu desetku. Kako si se među njima snalazio?
– Računam dobro, s obzirom na rezultate. Svi mi koji smo živjeli to vrijeme čvrsto smo uvjereni da je bilo ljepše i bolje, a i taj feeling vezan je za naše mlado i uvijek – ljepše doba. I logično je, i ljudski da je tako. A u slučaju naših generacija – i bilo je tako. Znali smo sve igrače, ne samo zbog njihove kvalitete i nogometa, već i zato što su oni bili glavni glumci i junaci naših, tada svetih nogometnih nedjelja. Danas su glavni likovi uhljebljeni funkcionari, a tu medijsku, nekad anomaliju a sada standard, “nabili” su nam polupismeni novinari koji ne razumiju nogomet ni magiju nogometne igre, da ne govorimo o socijalnom aspektu koji ne osjećaju. Tako nam je u cijelome društvu koje ni orijentira ni stupova nema. Zajednica smo razlomljena u bolesne individualitete i društvene mreže gdje zadnja budala od sebe zvijezdu radi. I ne poštuje. A ljudi koji bi trebali biti i dati više svima nama, bježe u svoje krugove, “okopavaju svoje vrtove”, jer svjesni su da sve manje dopiru. A lokalni nogovelikani kojih se sjetno prisjećamo, i koji su bili klupske zastave, nestali su u nestajanju navijačke duše u samim klubovima i, posljedično, u igračima. Oni stari izdavali su rijetko, a svojim su malim sredinama pripadali na neupitan i navijački način. Ljubili pažljivo i divlje, ali da ne uvrijede ljude, da ne povrijede svoj grad s kojim su se stopili. A i do dvadeset osam se nije smjelo ići van pa se romantika stvarala i živjela u dekadama, u velikom nogometnom vremenu gdje se odživi svašta i zavoli puno. I gdje se prigrle i prihvate ljudi, i gdje se gleda na čovjeka, ne samo na fudbalera. I ta razlika u vrijednostima dođe mi kao kad se odlučujem zainternet ili novine. Na ekranu sve zabliješti – i nestane, u novinama – u konkretnom dodiru, relevantno ostaje.
Neki dan si mi sa žaljenjem govorio da se svjetski nogomet polako pretvara u show, i da igra biva od drugorazrednog značaja. Što je do toga dovelo, i što misliš u čemu bi sve to moglo završiti?
– Šou se nastaviti mora i hoće jer igra, nogometna igra – divna je. I osvaja, bez obzira što je mnogima nebitna. Jasno da se u svom tom biznisu pogubilo puno toga što smo voljeli, puno čežnje… pisao si jednom. Posebno za ljude koji imaju širu sliku stvari, ali tako je i bit će još gore jer mnogi se klubovi ponašaju kao da žive na planetu majmuna, a agenture i pijavice vrte i okreću sve u jednom smjeru – smjeru novca. Poštujem ja novac, ali gdje je granica, i gdje su stvarne i prave sportske vrijednosti koje nepovratno gubimo? Ovo je realnost, ovo nije romantična i anakrona jadikovka, a veliki dio pravog nogometnog završava u žicarskim džepovima onih koji nogometu ništa dali nisu, oduzevši mu edukativnu i društvenu ulogu pristojne, emocionalne djelatnosti. One koja uči i identificira, one po kojoj smo nekada davno – bivali, one u kojoj smo gorjeli. Pa ja sam se plašio javiti Manchesteru kad me je Ferguson htio, u strahu da ne uvrijedim svoj klub, a kada sam bio kažnjen zbog fajta na Maksimiru i kada su mi u Plavom salonu okrenuli leđa, a hajdukovci doletjeli u preotimanje u našu kuću – pobjegao sam, jer sramota me bila da sjednem s njima, jer izdao bih, tako sam osjećao, svoj klub i navijače – sebe i svoj NK Dinamo. Tako nas je učilo.
Ne znam razgovara li mi se, uopće, o tome, ali ako svjetski nogomet postaje show, onda je hrvatski nogomet One Man Show. Mislim na Zdravka Mamića, naravno…
– To nije upitno, kao što upitno nije da je čovjek svoju snalažljivost, lucidnost i energiju gurnuo na krive tračnice. I žao mi je Mamića, kojeg poznajem odmalena, jer odavno je taj čovjek sam sebi tragedija, ali to bi se i dalo prihvatiti da nas ta tragedija toliko ne košta. I nogomet i Hrvatsku u cjelini. I to je naša sramota. Naša državna sramota. Ali on i njegovi prvaci to ne vide tako, zaslijepljeni svojim sitnim interesom dok spletkare u izbezumljenoj borbi za pozicije i sinekure. A veliki meštar nogometne lože samo je posljedica njihovih interesa, njihove bestidnosti i njegove nezasitne ambicije da bude netko. A što je jadan postao… Kao i naša genijalna devetka i pokorni izvršitelj muteža koji nam je oteo sebe na najbrutalniji način. Nekidan se nogopredsjednik čuo s mojim prijateljem rekavši mu da ne razumije o čemu pišem, i da ne razumijem kako stvari hodaju. Bit će da je tako, bit će da ja ne razumijem. On, u svojoj lucidnosti, eto, razumije..
Ljudi rado skidaju odgovornost sa sebe, ili su skloni teorijama zavjere, pa onda kažu da je Mamića stvorila politika, da su ga moćnim učinile ove ili one službe, stranke, banke, institucije… Ne bih se igrao đavoljeg advokata, ali činjenica je da se Mamić uzdizao pod različitim nogometnim i nenogometnim vladama, i pod različitim strankama; mijenjale su se vlasti, bivši ministri pa i jedan premijer završili su u zatvoru, sve strukture su se iz temelja pretumbale, samo je Zdravko Mamić sve moćniji i veći. Meni se čini, a ti me demantiraj, da je on savršeni proizvod društvenog trenutka, čovjek koji u sebi sabire osobine bliske većini ljudi ne samo iz hrvatskog nogometa, nego i većini pripadnika društvene elite. On odgovara čak i onima koji će u društvu ceremonijalno govoriti protiv njega. Misliš da pričam gluposti?
– Na našu nesreću, ne pričaš…
Misliš li da za reprezentaciju koju vode Ante Čačić i Josip Šimunić mogu navijati svi koji bi inače navijali za hrvatsku reprezentaciju?
– Ma sav nihilizam i cirkus kojem svjedočimo, samo su refleksi nelogičnog, nepoštovanog i nepoštenog sustava. Nisu ti ljudi krivi što ih se tako dočekalo i Anti Čačiću treba dati vremena, jer, ako gledamo sve ove godine, vrlo je malo nepoštenja bilo što se tiče same reprezentacije i odabira. Ako je i bilo, bilo je efemerno i nebitno, nije vrijeđalo, pa se nadam da će se tako i nastaviti. I dok je tako normalno da navijati treba. Savez(nici) su olako potrošili vrijedne ljude, zadnji je u nizu Niko Kovač, pa smo ostali na onome na čemu smo ostali, a opće, logično nepovjerenje ubija bilo koju mogućnost dobrog dočeka. A Joe, koji je ispravan i drag čovjek, i po meni najbolji defenzivni igrač u HR povijesti, trebao bi već jednom odrasti i odvojiti se od krivo upućenog “australskohrvatskog djeteta”. Pa neka se upita je li moguće voljeti Hrvatsku kroz milijun drugih ekspresija, a ne kroz suludi i inkriminirani “Za dom spremni”. Pa ne valja to, i šteti i njemu i našoj zemlji. Neka se iščisti i olakša svima, a najviše sebi. I neka viče “u boj, u boj”, ako mu paše. I neka čita Matoša i Kranjčevića, Krležu ili Ujevića koji su ispisali najljepšu hrvatsku ljubav u najvećoj kritici. Jer ljubav je bez istine – ništa. A istina je da se ubijao i deportirao nedužni svijet pod te tri žalosne riječi. A i da se rasprodala Hrvatska pod tom egidom također je neupitan povijesni i izdajnički fakt.
Oprosti, dogodi li ti se da sanjaš kako opet igraš neku važnu, veliku utakmicu, vraćaju li ti se u snu trenuci iz karijere, ili je sve to kroz tebe prošlo i otišlo?
– Ne sanjam iako bi bilo lijepo. Ma, prošlo je i otišlo… I presudno je ostaviti “sebe iza sebe”, a zaboraviti se ne može, pa i kako će… I ako je tako, ako kreneš novom stazom neopterećen onim što si bio, ne opterećuješ ni druge i imaš se šanse priključiti ljudima koji su živjeli i patili realne odnose i živote, a takvih je većina.
Bilo je velikih nogometaša, ili barem talenata iz tvoje generacije, koji su postradali od mononukleoze, hepatitisa, teške ozljede, prijeloma, tko zna čega, i nikada više nisu zaigrali. Nakon što je sve prošlo, možeš li zamisliti sebe u toj situaciji. Što bi sa sobom radio da, recimo, nakon 1989. ili 1990. više nisi mogao igrati?
– Bilo bi mi jako teško i to nije teško razumjeti, ali vjerujem da bih se ušaltao u normalu i tražio svoju sreću na veseo i pozitivan način. S ljubavima mojim i s knjigama mojim. Takav sam, a i lopta je samo jedan od svjetova koje držim u sebi i kojima pripadam. Jedan, ne jedini.
“Golmanov strah od jedanaesterca”, sjajan roman, ali pogrešan naslov austrijskog pisca Petera Handkea. Zašto bi se vratar plašio penala? Obrani li, proslavit će se, primi li, neće biti kriv. Jedanaesterca se, valjda, plaši onaj koji ga izvodi. Imaš li strah od jedanaesterca, jesi li ga imao?
– Nisam čitao, a da je naslov pogrešan lako je zaključiti. Ne, nisam se plašio penala, a i izvodio sam ih rijetko i nisam bio neki penaldžija. Dva su mi ipak posebno bitna; onaj za Jugoslaviju, za naslov svjetskog prvaka U-20, u Čileu, jer bio je pobjednički, i onaj za AC Milan kada smo, u za mene najbitnijoj sezoni 98/99. hvatali Lazio i morali pobijediti Udinese. Posebnost je bila u tom što predodređeni za penale, Bierhoff i Albertini, nisu htjeli k lopti, valjda su se prepali, pa sam je u ljutnji uzeo ja, i zabio. Pa jebo te jedan penal, fulali su ga i puno veći od nas.
Tvoja odanost Dinamu, ili uspomeni na Dinamo, posve je razumljiva, ali ti si, na neki čudan način, ostao jednako odan i Milanu. Postao si, da tako kažem, osoba s dvojnim identitetom, što je svakako dobro i vrlo europski, ali što te je tako vezalo za taj klub i grad, za Italiju?
– Taj klub je u moje vrijeme bio perfekcija. Organizacijski, ideologijom i avangardnim metodama rada. I bio je obitelj, prava obitelj. I pripadam mu najdublje i skroz, a i deset godina crno-crvenog života nije malo. Tâ, kako si je nazvao dvojnost, obogaćuje me u svakom pogledu. Italija je moja druga domovina, a narod, njihov jezik i kulturu naprosto – obožavam. Sama mogućnost komparativne kulture velika je prednost i znači milijun malih i velikih odrastanja: obrazovnih, socijalno-društvenih, onih intimnih, da ne govorimo o nogometnim… Ali moj izbor je naša mala i lijepa zabit koju bezuvjetno VOLIM.
U priči o Silviju Berlusconiju, koju si objavio kao kolumnu u Sportskimnovostima, nastojiš onog Berlusconija iz tvojih ranih dana, koji će tek postati političar i premijer, spasiti od Berlusconija kakvoga mi drugi znamo iz novina i s televizije. To mi se svidjelo. Naprosto, ispravno je ostati odan i onima koji su posrnuli. Ili pogotovo njima. Ali u toj priči postoji i jedna posve markezovska scena: ti si upravo došao iz Dinama, klinac si kojem se još nisu dogodile one glavne stvari u životu i u karijeri, a on te zove u svoju vilu, i onda ti, usred te vile, pokazuje svoju buduću grobnicu. Genijalna ludorija…
– Silvio Berlusconi nekada je bio sposoban, drag, zanimljiv i elegantan čovjek. Sve dok nije ušao u politiku koja ga je izopačila, a stari Berlusconi nije bio spreman za političkoga, novog Berlusconija. Nije imao kulturu sebe sama, nije stvorio duhovne vrijednosti koje bi ga zaštitile od mehanizma mediokritetskih taština i podvala koji uglavnom melje i uništava sve dobro u ljudima. Tako mu je i bilo, pa je premijer Berlusconi odbacio onog boljeg kojeg poznajem. I žao mi je zbog toga, ali ja onog starog čuvam i poštujem, a o ovom sam napisao da je postao sve što ja ne želim biti. A ludorija s grobnicom je fakat budalasta i egotriperska. Da sam tada malo zreliji bio, posumnjao bih u mnogo toga. Ali bijah opčinjen i mali, i shvatljivo je da sam se prepao faraonskih sarkofaga i začudne neokubističke pizdarije, mauzoleja u kojem se ipak pokopati neće – ne daju mu zakoni.
Uskoro će izbori, još jedni od nenormalnih, histeričnih i protudemokratskih hrvatskih izbora, koji bi nas, kažu, jednoga dalekog dana trebali uvesti u normalnu, relaksiranu demokraciju, kada ljudi više neće lajati jedni na druge i neće se plašiti vlastite sjene ako ostanu u manjini. Glasat ćeš, da prostiš, za koga?
– Ne bih rekao da su protudemokratski. OK, ti bi želio, kao i svi normalni, da su tonovi pristojniji, s više poštovanja i manje vrijeđanja, i da se gađamo činjenicama a ne uvredama, i da ih civilizacijski živimo na boljoj razini, ali na to ćemo, čini se, još pričekati jer kod nas je na djelu vječna partitokracija i uski, interesno nekulturni pogled. Jer ako mišljenje imaš – ne valja. A i zašto ga imaš? I pitanje zavjere se otvara, jer kako će neko misliti ako interesa nema – i sve je uprljano čim je izreknuto. A ako nisi s nama protiv nas si i valja te razapeti, a razapeti je lijepo i smiruje dušu. Mnogima je tako, ne samo onima u političkom teatru – pa valjda znamo nešto o tome.
Da se vratim pitanju, o da – glasat ću za Zorana Milanovića, a nisam mislio nikad. Ali Zoran Milanović u zadnje vrijeme nije više isti čovjek. Nije više sterilni i ponekad bahati ideolog koji se želi dokazati samo akademskoj i političkoj javnosti i koji ne pridaje pažnju našem mentalitetu, narodnom duhu i realnostima. Koliko primjećujem, sazrio je: ljudski, državnički i socijalno. Drugo: nije kompromitiran i čini se neupitno pošten, a to je, na našu sramotu, velika mu prednost. I njegova ljubav za Hrvatsku nije urlatorska, nego živi u odgovornosti i poručuje u činjenicama, a i druga mu ruka nije u džepu. I sam heroj Kotromanović govori nam o načinu. Treće: imam dojam da je spoznao izgubljeno vrijeme i da je spreman napokon pokrenuti tromi državni aparat ove naše nesretnice i donositi aktivne i brze odluke, jer one mu sude i sudit će ako opet bude u sedlu. Odluke koje će iznad svega olakšati i ubrzati bilo koju poslovnu inicijativu i smanjiti i ubrzati birokratizam koji ubija. Moja je misao da zaslužuje drugu šansu, da bi mogao objediniti ljude i da je spreman za to. A narod će već potpisati svoje.
Na kraju krajeva, čovjek je pismeni orator i intelektualac koji nas osramotit neće. A ne glasa mi se za detuđmanizatore koji tuđmaniziraju. Ne želim utjecati ni na koga niti mogu, ali čini mi se da su ovi izbori strašno bitni za Hrvatsku pa sam napustio svoj odmak i političku intimu i osjećam odgovornost da kažem šta mislim. Vjerujem kako je ključno da i zbog bolje desne opcije pobijedi lijeva. Jer možda tako dobijemo “praviju” desnu koja mi je bliža u mnogim pogledima. Nažalost, ova sada – nije ni u jednom.
Politikom se, nadam se, nećeš aktivno baviti. Kažeš li da, možda, hoćeš, pokušavat ću te odgovarati od toga, i to ne zato što je politika nužno prljava, nego zato što su rijetki ljudi s karijerama u bilo čemu drugom, koji iz politike nisu izlazili gori nego što su u nju ušli. Ali što bi izvan politike i sporta još želio da budeš? Misliš li da si nešto propustio zbog spartanske nogometne karijere?
– Nije mi žao ako jesam, ali bio sam, vjeruj mi, puno toga. Osim što sam za pedere bio homoseksualac, za lopove lopov i za hulje urotnik, nekad davno ustaša, i već sutrašnja konspirativna komunjara, htio bih i dalje biti ono što znam i vjerujem da jesam – slobodan i pošten, ne svet čovjek. I dobar muž i otac. I pravi prijatelj. I htio bih se i dalje baviti novinarstvom, i htio bih, i hoću, napisati knjigu biografija mojih životnih i nogometnih suputnika. Biografije odživljenoga, ne samo odigranog, biografije autobiografskog karaktera. Benvenuto Cellini je rekao da se prije četrdesete nema što o sebi ni o drugima pisati, a ja sam je davno pregazio pa valjda mogu nešto pametno zazboriti. A i nema, brate, ghost writera, i ja sam te stvari odživio u fullu, pa je ono što pišem, vjerujem, vjerodostojno i zanimljivo jer – “iznutra” je. E sad, kako je pisano, to je već druga stvar, ali da se trudim i ubijam za svaku riječ – istina je. A što se politike tiče, ne boj se, nećeš me morati odgovarati. Nije to moj put iako smo, da parafraziram staroga Grka – političke životinje. Bitno je da nismo ljudske.
izvor:jutarnji list
foto:ilustracija
