S profesorom Mirom Kotarcem o košarci možete pričati danima. Nije ni čudo, ako znamo da je već 45 godina u tom sportu, tijekom kojih je kroz njegove ruke prošlo ne tisuće djece. Između ostalog i onaj najveći, Dražen Petrović. Za taj svoj sportsko – pedagoški rad nedavno je dobio Nagradu grada Šibenika za životno djelo. Takva se priznanja obično dodjeljuju na kraju radnog vijeka, pa iako je službeno u mirovini, profesor Kotarac i dalje je u pogonu. I dalje svakodnevno trenira one najmlađe. I u tome i dalje uživa.
Ovih dana sjeli smo s njim, u njegovom uredu u Osnovnoj školi Tina Ujevića, i bacili ‘jedan na jedan’. Rezultat toga su ova sjećanja, anegdote i razmišljanja ‘čovjeka košarke’.
O nagradi za životno djelo
Kad sam počinjao raditi s djecom, s mladim košarkašima, nisam ni sanjao da bih jednog dana za to mogao biti nagrađen. U sve to ušao sam kao mlad čovjek, pun entuzijazma, koji je netom završio studij i ništa mu nije bilo teško. To je jedan samozatajan posao, van svjetala pozornice, ali kojeg i dalje radim s velikim guštom. Onaj tko ne voli ovaj posao ne može ga raditi. Može, ali će trajati pet, šest godina, a ne 45 godina. Kad nestane te ljubavi i ovaj posao postane mi teret, prestat ću ga raditi.
O radu s djecom
I danas svaki dan imam trening. Imam u svojoj grupi preko 40-50 djece, od šest do 10 godina, i pravo je zadovoljstvo gledati ih kako iz dana u dan napreduju. To me ispunjava jer s djecom u toj dobi najljepše je raditi, jer su najčišći, najneiskvareniji dio našeg društva.
O ‘stvaranju’ igrača
Mi treneri ne možemo stvoriti igrača. Igrače stvaraju njihovi roditelji. Kad bi treneri to mogli, onda bismo stvorili puno Dražena. Ja na to gledam ovako; svaki igrač ima svoj plafon, nečiji je na dva metra, nečiji na tri, a nečiji na deset. Naš trenerski zadatak je da prepoznamo mogućnosti tih mladih ljudi i da im pomognemo da taj svoj plafon dosegnu. Rad u profesionalnom sportu često je nemilosrdan, moraš nekad djetetu reći nisi za ovo. Ja nisam nikad potjerao igrača. Moj zadatak kao trenera i pedagoga jest da svako dijete osjeća da ima mjesto u toj sredini, u toj grupi.
O ‘stvaranju’ ljudi
Puno djece koji su prošli kroz naše trenerske ruke, nisu postali igrači, nisu ostali u košarci. Ako iz jedne generacije od njih pedeset prođe jedan ili dva, to je odlično. Međutim, to nije važnije. Puno važnije od ‘stvaranja’ igrača je ‘stvaranje’ ljudi. Recimo, iz one moje ekipe koja je postala juniorski prvak Jugoslavije, njih polovica postali su visokoobrazovani ljudi, sa završenim fakultetima. Među njima ima inženjera elektrotehnike, inženjera strojarstva, pravnika, sudaca, inženjera građevine, liječnika. To je ono na što sam ponosan. Naš zadatak, pogotovo u omladinskom pogonu, jest da tu mladost pripremamo za život koji često nije baš jednostavan, dapače, vrlo je surov. A djeca koja se bave sportom puno prije sazrijevaju od one koja se ne bave sportom.
O ‘obaveznoj opremi’ u njegovom automobilu
Prije puno, puno godina, naša juniorska ili kadetska ekipa, više se ne sjećam, trebala je u Šibeniku igrati utakmicu protiv Jugoplastike. Splićani su stigli samo s jednom garniturom dresova, koji su bili iste boje kao i naši, žuti. Tada je pravilo bilo da domaćin mora imati dvije kombinacije dresova, ali mi ih u tom trenutku nismo imali, pa mi je sudac dao 15 minuta da pronađem rezervne dresove. Međutim, bila je nedjelja ujutro, tada nije bilo ni mobitela, tako da nisam uspio, pa je utakmica registrirana 20:0 za suparnika. Od tada u mom autu, u gepeku, uvijek su se nalazile dvije garniture dresova, štoperica, lopta i zviždaljka. Više nisam htio dozvoliti da netko drugi odlučuje o tome hoću li izgubiti utakmicu, odnosno mogli smo izgubiti samo na terenu, ako je suparnik bio bolji.
O trenerskim počecima
U sezoni 1973./1974. silom prilika postao sam trener ženske ekipe koja je tada igrala u jednoj od pet regionalnih prvih liga, onoj sastavljenoj od hrvatskih i slovenskih klubova. Nakon dvije sezone, 1975. ušli smo u jedinstvenu prvu saveznu ligu, prošavši kvalifikacije u kojima su još igrali Priština, Partizan, Topolčanka iz Bačke Topole i Željezničar iz Sarajeva. To su neki moji samostalni trenerski počeci, gdje sam zapravo ‘bačen u vatru’. I nije mi bilo svejedno.
O ‘rudarenju’
Iz ovog našeg šibenskog bazena redovito smo davali po jednog ili dva igrača u kadetsku i juniorsku reprezentaciju, što je bilo velika stvar za jednu tako malu sredinu. Sjećam se prilikom jednog boravka u Beogradu, kada sam radio kao asistent Dudi Ivkoviću, prišao mi je jedan čovjek i nakon što smo se upoznali, kazao; ‘a vi ste Miro Kotarac, vi ste taj rudar koji stalno iskopava nove igrače’. Moramo priznati da su mi te njegove riječi jako godile.
O njegovim najvećim uspjesima
Gledajući rezultatski, te je vjerojatno osvajanje naslova juniorskih prvaka Jugoslavije s generacijom od 1965. do 1968. godišta. Ulazak s curama u prvu saveznu ligu također je velik uspjeh. Međutim, moj pravi uspjeh su sva ona djeca koja su kroz ovih 45 godina prošla kroz moju dvoranu.
O Draženu
Dražen Petrović košarkaš je koji je imao najkraći kadetski i juniorski staž. Zašto? Pa zato što je već s 15 godina bio registriran za prvu momčad. Ne znam koliko je još bilo takvih igrača. Ima jedan kuriozitet, a to je da Dražen nikad nije bio juniorski prvak onog što bismo danas nazvali našom županijom, jer je bio registriran za Šibenku, dok su svi juniori bili u Osvitu. Svatko tko se iole razumio u košarku vidio je da će Dražen, dok je imao samo 12 godina, biti jedan od najboljih ikad. To što je on radio s loptom bilo je nevjerojatno, kao da je bila dio njega. Dražen je dolazio na treninge svih trenera, svih uzrasta, Biserka i Joso dovodili su ga i na treninge ženske ekipe. Bio je dijete gladno treninga. A sve je počelo s Acom, koji je bio pet godina stariji od Dražena. Aco je išao u školu kod mene, u tadašnju ‘Lepu Šarić’, i sa 12 godina bio je u reprezentaciji škole. Dražen je uvijek dolazi s njim na trening, upijao, igrao se s loptom. I tu se zarazio košarkom. Aco mu je bio zvijezda vodilja. Idol.
O prošlim i današnjim generacijama
Istina je da u zadnje vrijeme sporije izbacujemo igrače. Prije je bilo lakše raditi. Ondašnje generacije bile su zrelije, bile su spremnije na puno više odricanja nego današnja djeca. Današnji virtualni svijet računala donio je puna dobra, nema sumnje. Međutim, za razvoj motorike, koordinaciju, općenito za fizički razvoj djece nije učinio baš Bog zna što. Prema nekim istraživanjima djeca danas provode najmanje dva sata pred računalom, igrajući igrice. Zamislite da ta dva sata provedu u nekoj tjelesnoj aktivnosti, što bi to značilo za njihovo zdravlje.
