Mi smo rođeni u svjetovima u kojima su nas brižne majke učile da jutrom pažljivo odrežemo nokte na nogama i obučemo fin donji veš kad negdje krenemo, jer bismo možda mogli baš taj dan imati prometnu i završiti u Hitnoj, pa da ne daj Bože tamo zaposlena čeljad bude pričala da nam viri kakav konac ili su nam gaćice mrvicu pokidane. Kuku lele, to bi bilo gore od same prometne nesreće! Mi smo odgajani u svjetovima gdje nas ništa nije smjelo iznenaditi. Nosili smo mali kišobran uvijek u torbi i šuškavu vjetrovku preko ruke, za onako. A onda nam se desio život. Surov, sjajan, bolan, čudesan i užasan.
Jednom joj je smrvljen zrncima mahnite strasti rekao da je voli. I blokirao od izrečenog. Kasnije je svo svoje življenje upregnuo u misiju da joj dokaže suprotno. Svaki je dan umirala na nogama po nekoliko puta. Imala je fine gaćice bez ijedne packe i dušu sa rupom nasred iste, ko od bagera.
Dok su nas učili kako se čuvati od života s vana, ono iznutra ostalo je na sasvim lakom dometu i kiše, i vjetra, i kojekakvih sjebada. Svi smo mi uglanjcani paket kojem ništa ne fali kad ga na prvu pogledaš. Imamo i potkošulju, i jaknu, i kišobran. Naučeni da perfektno glumimo u masi, da budemo fini & pristojni čak i kad ginemo na Hitnoj, da ginemo čisti i dostojanstveni.
Kakvi smo onda kad ostanemo sami sa sobom, znamo samo mi, kad se konačno zagledamo sebi duboko u oči, u gluho doba noći, tamo između pišanja i spavanja. Ali o tome se ne priča. Nikada i nikome. Jer sutra je novi dan. A već s buđenjem počinje parada nasmijanih klauna koje ništa ne smije iznenaditi.
tekst:Martina Mlinarević Sopta
foto:blog.dnevnik.hr
