Bitka za Vukovar, najveća i nakrvavija bitka Domovinskog rada, bila je 87-dnevna opsada grada koja je završila padom metropole istočne Slavonije.
Početkom studenog 1991. godine bilo je jasno da je zauzimanje Vukovara neizbježno. Na srpskoj strani 50 tisuća vojnika i paravojnika, 400 tenkova, stotine minobacača i topova, prevlast u zraku i na rijeci Dunav. Na hrvatskoj dvije tisuće. Branitelja, zaštitara, dragovoljaca i policajaca opskrbljivanih noćnim pošiljkama iz poljoprivrednih aviona, piše Matica hrvatska.
Bombardiranja su u potpunosti razorila grad. U podrumima je živjelo 15000 preostalih civila, od toga 2 .000 djece. Doktorica Bosanac čije su službe radile u bolničkom skloništu, telefaksom je javljala broj ranjenih, od 30 do 60 dnevno, i tražila lijekove.
Pet dana prije pada Vukovara vijesti su alarmantne – nema hrane, lijekova, streljiva, stanovnici upućuju poziv za pomoć. 17. studenog, dok hrvatski predsjednik pokušava kod generala Kadijevića postići prestanak borbi, federalni sekretar obrane Rašeta daje europskim promatračima do znanja da prihvaća načelo brze evakuacije ranjivih osoba.
Ali u zoru 19. studenog javljeno je da je prestao svaki otpor i da je grad pao. No nema vijesti o ranjenicima i civilima.
FOTO: Ron Haviv
Nije poštivana nijedna obaveza, pismena ili usmena, kao uostalom ni međunarodne konvencije. Bez nadzora izvana, vojnici su unutar bolnice odvojili muškarce. Većina preživjelih koji nisu bili ranjeni, usmjerena je prema skladištu Veleprometa u kojem su muškarci od četrnaest do šezdeset godina odvojeni od žena, djece i staraca.
Neke zarobljenike, one koji su nosili vojničke cipele, uz povremenu pomoć civila ščepali bi paravojnici i odvukli ih sa sobom. Nakon tog razvrstavanja, kolone su usmjerene prema mjestima ukrcavanja, kao što je Ovčara, 6 kilometara jugozapadno od Vukovara, gdje su čekala vozila.
Što se tiče odvojenih muškaraca i žena, među njima i doktorice Bosanac, oni su poslani u Srbiju i odvedeni u zatvore u Sremskoj Mitrovici, Nišu i Novom Sadu, kao i u logore i jedan rudnik, a poslije su postupno razmjenjivani. Tijekom razmjene koju je u prosincu 1991. organizirao Crveni križ, svjedoci su vidjeli kako iz vozila izlaze jako mršave prilike prazna pogleda i sporih kretnji, njihov izgled potvrđivao je iskaze o njihovim patnjama.
Više od devedeset posto grada je nestalo, ostale su samo ruševine. Tri mjeseca cijeli je grad proveo u podrumima, bez vode, struje i kontakta sa svijetom. Bez hrane. U gradu više nije ostalo kuća i zgrada, samo stotine novih grobova i imena onih koji se nikada neće zaboraviti – Blago Zadro, Siniša Glavašević, Mladi i Stari Jastreb. Njihova imena i imena svih onih koji su svoj život dali za grad.
Vojni analitičari su Vukovaru, s obzirom na brojčani omjer vojnika, davali tek tri dana. On je izdržao tri mjeseca. Ovaj grad je neprijateljima zadao velike gubitke, a iako je Vukovar zauzet, srpska vojska je oslabila i više nije bila sposobna za napade na druge veće gradove. Činjenica da je srpska vojska tako dugo bila vezana ovdje, stvorilo je dovoljno vremena i prostora za organiziranje Hrvatske vojske. Zato je obrana Vukovara postala simbol otpora.
