Čitajući ovaj tekst pristajete na dijalog. Dijalog (to valja jasno reći) – ili razgovor dvojice, ili razgovor mene samoga sa mojim stavovima i idejama – određena je vrsta borbe i nadmetanja. Prijateljske borbe, ali ipak borbe: borbe i nadmetanja u kojima trebamo dopustiti sebi promjene u našim uobičajenim gledištima, stavovima, uvjerenjima. Naime, dijalog je moguć samo ako sugovornik želi razgovarati – želi pronaći istinu, želi dobro, čak i kad to podrazumijeva podrediti se zahtjevima koji dolaze izvan njega samoga.
Započinje Došašće. Započinje tekstom iz Lukina evanđelja u kojem Isus upozorava svoje učenike o „znacima na suncu, mjesecu i zvijezdama, o tjeskobi naroda, o strahu ljudi pred onim što dolazi“. „Sile će se nebeske poljuljati“, veli Isus. I nastavlja upozorenjem da se pazimo da nam „srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i životnim brigama“ te zaključuje: „Budni budite i molite“.
Pozvani smo na budnost. Samo je budnost i molitva ono što čime možemo odgovoriti na vrtoglavicu koju izaziva u nama početak evanđelja i sam naš život. Pitanje je kako shvatiti budnost?
Ponajprije, budnost je sposobnost razlikovanja onog što ovisi i onog što ne ovisi o meni. Dok slušamo kako Isus najavljuje znakove, strah i ljuljanje nebeskih sila, prožima nas nelagoda. Ništa novo. Bilo da je riječ o našem svijetu, bilo da je riječ o mojoj ili tvojoj osobnoj povijesti, opisano se događa. Ratovi i neprijateljstva posvuda. Nismo kao vrsta našli lijek našim neprijateljstvima niti kao pojedinci možemo očekivati da će se naš život odvijati bez potresa, udaraca i gubitaka. Neka dobra možemo steći, a neka zla možemo izbjeći. No, ne možemo izbjeći sva zla ni doseći sva dobra, jer toliko toga i u području zla i dobra izmiče našoj slobodi – ne ovisi o nama. Budnost nas uči točnijem viđenju svijeta: on je složen od onog što o nama ovisi i od onog što ne ovisi.
Nadalje, budnost poziva da se usredotočimo na sadašnji trenutak: oslobađa od strasti (proždrljivost, pijanstvo i životne brige) koje prošlost i budućnost, koji ne ovise o nama, u nama izazivaju. Često smo u prošlosti, u onom što nam se dogodilo. I u budućnosti, u onom što očekujemo i priželjkujemo. Budnost, pak, poziva da se usredotočimo na sadašnjost. Ni prošlost ni budućnost ne posjedujemo – preveliki su, predaleki, prošli ili u dolasku. Nepromjenjivi. Nedohvatljivi. No, posjedujemo sada. Uski, mali trenutak ovog sada. Njime možemo ovladati: sada možemo promotriti, pročistiti i ispraviti svoje namjere; sada možemo prema drugom čovjeku postupati ispravno, neovisno od onog kako je on postupao prema tebi (prošlost) ili kako očekuješ da će postupiti prema tebi (budućnost); sada mogu pustiti sebe u Božju prisutnost. Time sada postaje aktualno, a blijede brige i udarci prošlosti i budućnosti.
Molitva je budnost. Ili: molitva je prožimanje sebe samog dosad rečenim pravilima. Cilj nam nije sustav znanja, nego preoblikovanje naše osobnosti. Molitvom vježbamo pamćenje gore navedenih „pravila“ i usvajanje budnosti koja postaje životno pravilo. Ona nam omogućuje spremnost da, u trenutku kada se javi neka neočekivana, dramatična okolnost (a one nas sigurno očekuju), imamo pri ruci, na raspolaganju –jer prožeti smo njima u molitvi! – jednostavna pravila budnosti da bi nadvladali život i stali, bez srama, pred Sina Čovječjega.
Sugovornik – bilo da je to netko drugi ili ti sam i tvoji unutarnji stavovi i iskustva – od presudne je važnosti. Bit ovog teksta –kao uostalom i Došašća – nije neka nova teorija ili novo znanje (u njegovoj pozadini odjekuje mudrost starih!). Bit je pozvati sugovornika da se sa tekstom druži, da ga usvaja, da se vježba: da prijeđe određeni put te tako sebe preoblikuje usvajajući i rastući u jednostavnom duhovnom stavu: stavu budnosti.
