Šime Županović u knjizi Starodrevna baština šibenskog kraja (Split, 1991.) opširno piše o reliktnom običaju koji se 17. prosinca slavi u Šibeniku pod imenom Proslava.
Slavljenje rađanja mladog sunca u masovnom obliku zadržalo se sve do Drugog svjetskog rata. Danas se taj običaj štuje tek u krugu obitelji. Kako je Proslava nekada bila konkretnija, mediteranski živopisnija, možemo saznati od A. Tambače (Šibensko iverje, Šibenik, 1987.). U kućama bi se sastajali prijatelji, frigale su se fritule, pila rakija, spremala večera, pjevalo do pola noći, a onda su po svim crkvama slavila zvona, zatim se na Poljani okupljalo mnoštvo naroda, mladog i starog. Tu je svirala glazba, igralo se kolo, praskale su maškule i pucalo se iz kubura.
Zašto se zove – proslava? Možda od praslavenskog glagola sluti, slovo (“dicere”). Prijevoj duljenja o u a od istog korijena je praslavenski nomen actionis slava (gloria, dika, hvala). Denominal je slavičati (zvoniti u slavu), a u sjevernoj
Dalmaciji kaže se naslavičiti u značenju “razglasiti u puku”. Imamo još slaviti, proslaviti, naslaviti… Nesvršeni glagol je proslavljati, a postverbal proslava. Šibensku noć kada su se “slavila zvona” možemo usporediti s izrazom u Smokvici (Korčula) slavit u zvona, što znači “udarati komadima gvožđa u dva ili tri zvona istodobno”.
Danas, 17. prosinca, u Šibeniku “svi su se te noći, sve do zore, ljubili i grlili, jer se rodilo novo sunce”. Bile su to zapravo – saturnalije.
Za razliku od Rimljana i istočnih naroda, a u ovom slučaju i od samih Šibenčana, Slaveni su slavili “zimski suncokret” (solsticij) kasnije, tj. 20.-21. prosinca. Natko Nodilo u Staroj vjeri Srba i Hrvata (reprint, Split, 1981.) kaže:
Na 20. decembra uz najveće propadajući dan, onemogao konačno Vid bog; licem na dan slijedeći, bog se pridigao, i rodio mu se božić…
Kršćanstvo, koje je primilo mnogo od mitraizma, praznik rađanja mladog sunca i rađanja Boga (mladog Boga – Božića) prebacilo je na 25. prosinca, i to tek u 4. stoljeću jer, što potvrđuje i B. Gabričević (Studije i članci, Split, 1987.), nije bilo uspjeha da se iz širih masa istisne svetkovina Dies Natalis Invicti kad su mitraici, u dane zimskog solsticija, slavili rođenje Nepobjedivog Sunca.
Saturn je često poistovjećen s Mithrom. Taj ozbiljni suparnik kršćanstvu na avestičkom znači “ugovor”, a u kasnijem perzijskom mithr je “sunce”. Za Sumerane i Babilonce Saturn je planet pravde i prava, ističe Edouard Dhorme (Les religions de Babylonie et d’Assyrie, Paris, 1949.). Tu susrećemo značenja što će ga imati u rano doba Rima. Dovodi se u vezu sa Sunčevim funkcijama oplodnje, vladanja i kontinuiteta. Bio je usko povezan sa zemljom, ratarstvom. Saturnalije su s bližega Orijenta preko Rima stigle i na istočne strane Jadrana gdje su se najvidljivije zadržale upravo u Šibeniku. Bila bi velika šteta kada bi taj drevni običaj bio zaboravljen. Prije svega zbog toga, kako kaže Županović, “jer su saturnalije, kao u Rimu, tako i u našem Šibeniku, simbolizirale mir, jednakost, bratstvo i ljubav među ljudima kad se rađalo mlado sunce koje je značilo novi život”.
IZVOR: Slobodna Dalmacija
