Ana Kursan je rodni Šibenik prije deset mjeseci zamijenila prekrasnim fjordovima sjeverne Norveške, a stacionirana je u malom lučkom gradiću imena Alesund. Njeno novo prebivalište je nešto manje od Šibenika, velika je turistička atrakcija i broji 42 000 stanovnika.
Ana ima 31 godinu, po struci je frizerka, voli svoj posao, a za ovaj veliki korak se odlučila spontano.
– Dobila sam zanimljivu i primamljivu ponudu za posao i priliku da isprobam drugačiji život i kulturu – prisjeća se početaka ove ideje Šibenčanka kojoj, pogađate, nije trebalo puno da odluči hoće li istu i prihvatiti.
DAN ILI NOĆ?
– Nije bilo puno premišljanja. Kad ću, ako ne sad. Istina, kad sam tek stigla, bio je to popriličan šok, kako za organizam, tako i za psihu. Naime, ovdje dan šest mjeseci traje 24 sata, a ostalih šest je mrak. Zimi svane u 9:30 sati i svjetla ima do 15:00. Ljeti je noć samo od jedan do tri sata ujutro. Ne mogu to nikako nazvati mrakom. Izgleda kao svanuće. Ni jedna kuća nema ‘škure’ pa je u ljetnom periodu nemoguće zaspati od silnog svijetla – opisuje nam slikovito Ana život na sjeveru, ali i tamošnje stanovništvo.
ZATVORENI LJUDI
– Norvežani su dosta zatvoreni ljudi. Teško je s njima ostvariti prijateljski odnos, ali ako uspiješ, onda si dobio prijatelja za cijeli život. Svoje susjede nisam vidjela sedam mjeseci. Samo vlasnike kuće u kojoj sam živjela. Ako kojim slučajem vidim ljude u dvoristu, u pitanju su dva slučaja: ili kose travu ili su upravo stigli s posla pa ulaze u kuću – kroz smijeh nam priča naša sugovornica koja se nadavno iz predgrađa preselila u centar gdje je ipak malo drugačije.
– U samom centru čak i i uspijem sresti kojeg susjeda, ali će rijetko koji uzvratiti ‘dobar dan’. Mi dalmatinci smo odgojeni da svakog pozdravljamo, pa mi je bilo malo čudno. No, s vremenom sam se navikla pa pozdravljam samo svoje prijatelje i pokojeg raspoloženog susjeda – kaže Ana koja tvrdi da u njenoj blizini ima još nekolicina Šibenčana, ali i ekipe iz ostalih dijelova Lijepe naše, a ističe da nije ni čudno obzirom da su neke mjesečne plače visoke kao nečija godišnja u Hrvatskoj.
STANDARD VELIK, ALI VELIKA JE I PLAĆA
– Standard je zaista velik, ali i plaća je solidna. Može se pristojno živjeti, pa čak i uštediti. Ja sam sretna što imam posao u struci, radim u frizerskom salonu koji se zove TO-to i zaista se ne mogu žaliti. Imam šest kolega i svi smo različite nacionalnosti. Radnici se ne moraju bojati za svoja prava, a poslodavac svog radnika poštuje maksimalno. Nema kašnjenja plaće i čine sve da radnik bude zadovoljan. Moj Šef uvijek kaže: ‘Ana, ako ti nisi sretna, nisam ni ja’. Oni dobro znaju da će, ako radnik nije zadovoljan, patiti i posao –objašnjava nam Šibenčanka koju pitamo razgovara li se puno u norveškim frizerskim salonima kao što je slučaj u Hrvatskoj.
– Muške mušterije su dosta pričljive. Oni se baš raspričaju do te granice da imaš osjećaj da si im psiholog. Znači, slično kao u Hrvatskoj, ali su u ovom slučaju u pitanju muškarci koji, dodaje Ana, općenito više vode računa o frizuri. Neke se žene, tvrdi, znaju šišati tek svakih godinu dana i strogo su službene –
MUSLIMANSKO VJENČANJE
Ana je ovu subotu prvi put u životu prisustvovala i muslimanskom vjenčanju koje se, baš poput hrvatskih poslodavaca, po mnogo čemu razlikuje od naših vjenčanja. Ne traje dugo u noć, mlada je u bijeloj vjenčanici prekrivene glave i općenito pokrivena.
-Njih dvoje uglavnom sjede, a gosti mladoj donose cvijeće. Tu je i njihova tradicionalna hrana koja je našem nepcu totalno nepojmljiva, ali ima i jela za koja ću svakako nabaviti recept. Cijeli obred priprema mladenkina majka i vrlo je zanimljivo. Na pladnju se nalazi voda u kojoj je grančica od nekog stabla, a u posudi je i nešto poput kane(crne boje). Mladencima se to stavi nasred dlana, stisnu šaku, a kada je opet otvore, na tom im mjestu ostaje crni krug. Nakon toga mladoženja kiti mladu zlatom kojem je cijena vrtoglavih 100 tisuća kruna. Red večere i plesa traje otprilike tri sata, nakon čega mladenci odlaze u hotel, a svatovi doma – pokušala nam je obred i proslavu dočarati Ana koja na misu ide u jednu jedinu katoličku crkvu koja tamo postoji, a u njoj djeluje svećenik poljskog državljanstva.
DOMA JE IPAK NAJLJEPŠE
Na kraju razgovora ističe da su Norvežani, stanovnici jedne od najljepših zemalja svijeta oduševljeni Hrvatskom, ali uglavnom znaju za Dubrovnik, Split, Makarsku i Hvar.
– Kada im pokažem svoj Šibenik, pitaju me zašto nije bolje promoviran – poručuje Ana Kursan koja se jednoga dana ipak planira vratiti u rodni grad i otvoriti vlastiti frizerski salon.
