Pričat ću vam jezikom djeteta kog više nema. Priča je istinita, i ovo je priča samo jednog dječaka, a koliko je još njih koji ovo i slično proživljavaju?! On više nije živ, ali njegov glas živi kroz njegovu obitelj, napisala je Maja Jovanović na svom Facebook profilu.
U dvorištu Osnovne škole Knez Ivo od Semberije u Bijeljini, prošle godine je ubijen šesnaestogodišnji Stanko Gligorević. Ubio ga je prijatelj jer su, navodno, bili zaljubljeni u istu djevojku.
Potresnu priču posvećena ubijenom dječaku, Stanku Gligoreviću, prenosimo u cjelosti.
“Ja sam dijete. Dječak sam.
Išao sam u osnovnu školu.
Ja sam netko tko je imao obitelj, oca i majku, i sestru. Ja sam netko tko je imao rodbinu, prijatelje i prijateljice, susjede i poznanike.
Ja sam netko tko je imao život.
Imao sam. Vjerovao sam da su svi ljudi dobri, bio sam lakovjeran, naivan, mislio sam da one zvijeri iz bajki samo tamo i postoje. U bajkama. Pogriješio sam. Zvijeri su postojale i među ljudima. Ali idalje sam vjerovao da svaka priča ima sretan kraj. Pogriješio sam.
Među mojim vršnjacima našao se i on koji me je ucjenjivao. Jednom me je spasio kada su me napali, zahvaljivao sam mu, govorio sam mu da sam njegov dužnik. I postao sam to. Uvijek sam mu bio dužan. A za što? Za nešto što je on iscenirao, za nešto što je on smislio. Ti dječaci su bili njegovi prijatelji, sve je bila gluma, sve je bilo iscenirano. Nisam to tada znao, sada znam. Došlo je vrijeme da mu uzvratim i pomognem. Trebao mu je novac. Govorio sam mu da nemam toliko novaca, on je bio uporan i govorio kako ga ne zanima, kako je sad njemu potrebna pomoć. Skupio sam.
Jednom. I drugi put. I… I svaki sljedeći. Svaki put suma novca bila je sve veća. Na kraju me počeo ucjenjivati i presretati. U školi, izvan škole. Čak mi je jednom banuo u kuću. Lagao sam roditeljima za što mi je potreban novac, izmišljao bih da sam vidio neke dvije majice koje su skupe, ali mi se jako sviđaju, potom bih tim novcem kupio majice u nekoj jeftinoj trgovini, a ostatak novca dao njemu. Mom “spasitelju”, mojoj noćnoj mori.
Postao je sjenka koja me prati, stalno je tražio još i još… Ucjenjivao me. Mislio sam da će jednoga dana prestati. Pogriješio sam.
Jedan metak iz pištolja
Nikome nisam pričao o tome. Nikome. Moja najbolja prijateljica je primijetila da sa mnom nešto nije uredu. Tog dana priznao sam joj sve i rekao joj što i tko me muči. Odlučio sam već sutra završiti s tim i staviti točku na to. Odlučio sam mu reći kako mu više neću davati novac i da više ne mogu ovako. Rekao sam to i njoj, mojoj najboljoj prijateljici. Ona me pitala: “Ali što ako te napadne? Što ako se razbijesni? Nemoj ići sam!”
Rekao sam joj da ne brine, i da me u pola dva nakon nastave čeka na školskom terenu da joj ispričam kako je prošlo. ” Ne brini, što mi može, jedino ako dobijem batine, neće me ubiti. “
Pogriješio sam. Ubio me.
Jednim metkom iz pištolja. Ne sjećam se ničeg. Samo magle, njegovog bijesa u očima i njezinih riječi: ” Čuvaj se. “
Znam da si došla.
Gledao sam te. Odozgo. Vidio sam kako si žurila da se što prije nađemo, jedva si čekala da me vidiš. Nisi trebala da me vidiš takvog, nikada. Nisi. Trebala si me pamtiti živog, nije trebalo da me vidiš kako ležim u lokvi krvi, mrtav.
Pala si u nesvijest.
Gledam te odozgo, i moje roditelje, gledam vaše suze za mnom, pa se i ja rasplačem i… Kiša padne.
Gledam i njega i sve se nadam da će ipak pokazati trunku kajanja.
Griješim opet. Ne pokazuje grižnju savjesti.
On je na slobodi, a gdje sam ja?
Znam gdje nisam. Nisam s vama.
Vjerovao sam da sam mogu riješiti taj problem. Da sam barem nekome rekao.
Sada muči neku drugu djecu
Vi ste sada svi zajedno u ovome i borite se za pravdu. Borite se protiv njega. I protiv ‘novac vrti gdje zakon neće’.
On i dalje nastavlja po svome. Sada muči neku drugu djecu. Da li je i za njih metak spreman u slučaju da mu se pokušaju dusprotiviti?
Gledam ih. Šute, pognute im glave, pogled im je izgubljen, nemaju miran san… Gledam ih.
Oni šute kao što sam i ja.
Kako da im kažem da ne šute?
Kako kada sam i ja šutio?
Sada bih vrištao.
Šaljem im znakove s ove strane, ali oni ih ne žele protumačiti, pripisuju to lošem vremenu.
Tek onako kroz strah sjete se mene. Ja sam bio njihov vršnjak, bio sam njihov prijatelj. Bio sam.
I ti što čitaš ovo možda sam bio tvoj prijatelj,
i ti što proživljavas ovo možda sam i tebi bio prijatelj,
i ti što poznaješ nekog kome se to događa i ti si nečiji prijatelj,
i ti što činiš ovako nešto, kome si ti prijatelj?
Ja sam vjerovao da će se sve završiti dobro. Završilo se. Ali kobno.
Ja sam šutio. Vjerovao sam da će jednom proći. Pogriješio sam.
Ne prolazi.
Vidim sada s ove udaljenosti koliko je njih kojima se događalo isto što i meni, vidim koliko njih, mojih vršnjaka trpe fizičko nasilje.
Ja sam šutio. Ja sam netko tko je imao život.
Vjerovao sam da će jednom prestati.
I prestalo je. Prestalo je sa mnom.
Ubili su me.
Ja sam šutio. Nemoj i ti!”
IZVOR: Danas.hr
