E ZNAŠ kaj, i da sam full smirena (što kao majka dvoje male djece, naravno, uvijek i jesam – HAU JES NO), kad mi netko postavi ovo pitanje, digne mi živce na 375! Najčešće je to moja majka :)Dakle nas smo sada na istome mjestu tri generacije. I nitko mi ne može reći da je to super jer to nije super. Je, super je, par sati u danu, svakih par dana. Sve češće od toga je kaos. Zašto? E pa evo zašto…
Svatko od nas je jedinka za sebe. Imamo svoje mane i svoje vrline (ja čak možda više mana nego vrlina, ali zato vrline koje imam su super truper!). Moja mama ima 72 godine. Ne izgleda kao da ima 72 godine, nego kao da ima top topova 55 (hvala baki na dobrim genima jer kako je krenulo i ja sam ih naslijedila). Ali to kaj ona izgleda da ima top topova sa 55 baš niš ne znači jer ona ima 72 godine, a to je 17 godina razlike. Pa se ti sad sjeti di si bila/bio prije 17 godina i kaj se sve dogodilo u međuvremenu, koji su se zdravstveni problemi pojavili i koji su se sve košmari pretumbali u tvojoj glavi. Da, točno to! Ja imam 33, Bubi 2, a Bubica 5 mjeseci. Mamin kaos u glavi je totalno drugačiji od mog kaosa u glavi. Trenutno ju muče zdravstveni problemi – kukovi i kralježnica – stalni bolovi i tablete protiv bolova. Ja znam da kad sam dulje od 3 dana bolesna da sam već živčana. Jesam, jbg, strpljenje nije jedna od mojih vrlina i fakat jedva čekam da bol prođe. Sad zamisli da te boli, ali fakat boli već 3 godine. E pa tako je njoj. Uz to ne razumije kako je moguće da se uopće priča o eventualnom smanjenju penzija, ili ne daj Bože, neisplati istih, kad je ona 40 godina svaki dan išla redovno na posao, bila na bolovanju svega 6 mjeseci porodiljnog i godinama su joj uzimali novce od plaće za Sveučilišnu bolnicu. Ne znaš koja je Sveučilišna bolnica? Pitaj mamu ili tatu – oni će ti objasniti. A pogledat si ju možeš kad ideš na more pa malo prije naplatnih kućica Lučko s desne strane. Da, ono napušteno ruglo od zgrade, to je Sveučilišna bolnica za koju su moja mama, tvoja mama, i tako još milijun mama i tata izdvajali od svoje plaće godinama.
Moj kaos u glavi kreće od svakodnevnog pitanja koji je identičan naslovu mojih kolumni – jesam li dobra majka. Nastavlja se s financijskim problemima, zatim onim zdravstvenim (vlastitim, moje majke, Bubija i Bubice), pa malo straha kaj bu bilo s mojom penzijom kad bum stara – ako ju uopće dobijemo, a vrhunac dolazi kad Bubi krene s vrištanjem. Shvatila sam da generalna pogreška koju radim dan za danom je čitanje vijesti. I ne mogu si pomoći. Fakat mi digne živce kad vidim naslove, kad vidim čime se bavimo, kad čitam o ustašama i partizanima 80 godina i o četnicima i Srbima nakon 20 godina rata. Gle ok, sve kužim, ali vrijeme je za budućnost! Kak oni u Saboru ne kuže kaj spada u budućnost? To su naša djeca. To su Bubi i Bubica i još tisuće Bubija i Bubica. I ne bu im pomoglo nikakvih 1000€. Naprotiv, iako samo mišljenja da bi mi 1000 € sasvim solidno popunilo kućni budžet, jednako tako znam da nakon ugradnje razdjelnika za grijanje i mjesečnih režija koje sad dobivam, da tih 1000€ ne bi bilo dovoljno ni za 3 mjeseca. Pričam isključivo o režijama, hrani i kozmetičkim potrepštinama (pelenama i slično). I što ćemo dobiti s 1000€? Ekipu koja to ne shvaća, koja je na socijali i iskoristit će priliku za novce i dobit ćemo novu socijalu. Jeeeeej! Korak po korak, dok ja dođem do penzije, fakat neće biti nikoga da plaća moju penziju. Mogu se prijaviti u neku političku stranku. To mi se čini kao dobro rješenje – svi koji su radili za malo bolju plaću (cca 8.000 kn, kako su prijavili), danas imaju stanove vrijedne milijune, štednje, satove od stotinjak tisuća kuna i skupe automobile. Hm, čudno da sam ja morala imati jamca kad sam prije 8 godina uzimala kredit za auto od 80.000 kn, a imala sam dobru plaću. Auto sam u međuvremenu prodala i dobivam 2600 kn porodiljskog od HZZO-a. No dobro, što želim reći? Bedira me ovo stanje u državi. Užasno me bedira – radi mene, ali najviše radi moje djece. Razmišljam da li da se odselimo ili da naivno ostanemo ovdje vjerujući da će se nešto promijeniti. Bedira me kaj meni zapravo nije uopće loše jer znam za slučajeve gdje ljudi imaju po 650 kn penzije, gdje obitelji s malom djecom žive od niti 1000 kn pomoći, gdje ljudi kopaju po smeću da prežive, gdje je majka u Slavoniji prije mjesec dana ostavila malu bebu u rodilištu, gdje u domu tete ne daju curici nove tenisice da ih ponese kući preko vikenda jer će ih njena majka prodati… I sve to ZNAM, nisam čula negdje od nekog ili pročitala u vijestima.
I onda se vratim u svoju stvarnost. Gdje mi Bubi vrišti jer mu je to fora. Gdje Bubica plače jer je otkrila vertikalnu perspektivu pa bi se cijelo vrijeme nosila. Gdje mi moja mama prigovara za svaku sitnicu jer je to jednostavno jače od nje. Gdje tatu svoje djece nisam vidjela mjesec dana i neću ga vidjeti sljedeća dva. Gdje sam umorna jer po noći skoro niti ne spavam, a preko dana idem van s njima i obavljam kućanske poslove. Gdje stavim kuhati mlijeko, Bubi prolije juhu jer ju je odlučio dati Peseku pa dok ja brišem juhu s poda, mlijeko mi zagori. Gdje rješavam sto problema svakodnevno (što stvarnih, što onih u mojoj glavi). Gdje želim napisati kolumnu, a već je 00:30 h i znam ako sad ne idem spavati, da ću imati samo sat vremena dok se Bubica ne probudi za dojenje. I tak, ne…
Eto i zato sam živčana – i znaš kaj – s vremena na vrijeme mogu biti živčana. Samo me nemoj pitati kaj sam tak živčana. I super smo si 🙂
izvor:index.hr
foto:bambiklub
