Čitateljica Šibenskog portala (podaci poznati redakciji) obratila nam se s željom da objavimo njezino otvoreno pismo u kojem želi pohvaliti srdačnost i pristupačnost djelatnice u jednoj ljekarni u Betini.
Ovaj lijepi primjer kako pomoći drugome u nevolji zaslužuje da pismo objavimo u cijelosti:
Poštovani,
Pišem Vam ovo pismo ponukana nedavnim iskustvom u nevolji i u želji da ćete ga objaviti u cijelosti. Radi se o dobrom djelu koje je zavrijedilo izaći u javnost kao hvalevrijedan primjer ljudskosti. Ovim putem bih se željela zahvaliti djelatnici (mislim da je ujedno ona i vlasnica) ljekarne Ivana Šimat u Betini koja je svojim postupkom dokazala da postoje ljudi koje ne samo da vole, nego i žive svoj posao.
Kažu da kad dijete krene u vrtić, često je bolesno. Mi smo se u to uvjerili i posjeti doktoru su među top pet obiteljskih izlazaka. Nekad upala uha, nekad grla, nekad opstrukcija, sve dječje. Ali, sve pet, svo zlo u tome. Do jednog puta kad se temperatura ne spušta ispod 39,2 pet dana za redom uza sve antibiotike, paracetamole, brufene i hladne obloge. Nalazi upućuju na bakterijsku upalu, ali penicilni antibiotik ne pomaže. Kao da ni kap nije popila, kaže doktor, ne znam zašto fibra ne pada. Ja znam još i manje. A temperatura i dalje preko 39, nepune 3ipo godine. Izvadite krv ponovno pa ćemo vidjeti. U želucu mi je loše dok je vodim prema laboratoriju, a ona zna put napamet i plače „nećemo vaditi krv“. Uglavnom, od tog vađenja krvi, do očitavanja nalaza i propisivanje druge terapije je prošlo nekoliko sati, točnije došlo je pred kraj radnog vremena. Doktor je dao drugi antibiotik uz napomenu da je ovo zadnje što on ambulantno može prepisati (i mudro prešućuje da ako ne upali, ide u bolnicu na vensko primanje antibiotika). Momentalno sjedam u auto i ulijećem u ljekarnu u Betini u 19.24 sati i čujem: Nemamo taj antibiotik. Molim, šta? Ovaj lijek se rijetko propisuje i pitanje je tko ga uopće ima, pogotovo sad (potrebna je narudžba). Narudžba može biti tu sutra popodne. Srce mi je potonulo.
I tada gospođa ljekarnica pred sobom više ne vidi mušteriju, nego zabrinutu mamu. Uzima telefon, zove Vodice, nemaju. Zove drugu ljekarnu u Vodicama, isto nemaju. Onda ih kao kolegice zamoli da joj kažu tko ima. Centrala u Šibeniku. Koja je uz to i dežurna večeras. BINGO! Ja sam već na pola vani, ona zove Centralu da stižem, ali krećem s otoka, doći ću poslije 8, u dežurstvo, neka me prime. Nema problema, lijek čeka. Nemam dovoljno riječi zahvale, samo gledam ženu i govorim hvala, hvala. I stvarno, stigla u Centralu, preuzela lijek i brzo natrag. Ali, priča tu ne staje. Na receptu su bile dvije bočice lijeka (što nisam znala), ali ja sam zgrabila jednu i dok je žena spustila drugu u sandučić (tako je to u ljekarničkoj noćnoj smjeni), mene nije bilo. I dok je Eva primila svoju dozu na vrijeme zahvaljujući dobrim ljudima, ono što se kasnije dogodilo je vrhunac. Gospođa iz Centrale je nazvala gospođu u Betini da imam još jednu bočicu za pokupiti pa da mi javi. I tada je ona učinila ono što pretpostavljam 90% njih ne bi (ali zbog ovih 10% bi se isplatilo dati ruku u vatru). Pretpostavljajući da djeca idu u vrtić nazvala je ravnateljicu vrtića (poznaju se međusobno), objasnila hitnoću, uzela broj i nazvala da bi mi rekla da pokupim još jednu dozu lijeka. PAFFF! Dobri ljudi danas ipak nisu mit, oni postoje samo na korak od nas.
Zato, draga Ivana, hvala vam puno još jednom (kao i vašim kolegicama u Vodicama i Centrali u Šibeniku). Možda se vama ne čini kao neka velika stvar, ali nama je bila. Tko god me pita, reći ću mu za vas i vašu ljekarnu. Imala sam potrebu ovo podijeliti s javnosti u nadi da će ova pozitivna priča inspirirati nekog drugog tko može da pomogne u nevolji, po uzoru na vaš primjer. Jer da je više ovakvih ljudi koji ne okreću glavu i ne misle „nije moj problem“, svijet bi bio ljepše mjesto.
Kapa do poda!
